PIŠE JURICA PAVIČIĆ

PAD 'ISTARSKOG OCA DOMOVINE' Karijere će ga stajati tvornica koju nikad nije niti htio niti volio i grad koji, za razliku od Istre, nije razumio

Rovinj, 080717.
Ivan Nino Jakovcic, europski parlamentarac
Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Šebelić / HANZA MEDIA

Hrvatska politička kultura obilježena je desetljenim cinizmom prema politici i onima koji se njome bave. Hrvatska javnost ili idolizira ratne vođe, očeve domovine i najdraže sinove ili, pak, na politiku gleda s nediskriminativnim, poopćenim gađenjem. Djelomice i zato, kod nas se rijetko događalo da političar koji je bio omiljen doživi tvrdo slijetanje. Padovi idola nisu hrvatska politička priča.

Ipak, od toga pravila ima iznimki. A upravo ovih dana politički je put završio jedan političar koji doista jest iznimka. Taj političar je Ivan Nino Jakovčić.

Ivan Jakovčić, istarski “knez” i “predsjednik”, ovih je dana, prema svemu sudeći, završio političku karijeru. Nakon što je ideološki i operativno utemeljio suvremeno istarsko autonomaštvo, nakon što je četvrt stoljeća vladao Istrom, nakon što je napravio karijeru kao eurozastupnik, Ivan Jakovčić u političkom je smislu udario u zid. Karijere su ga stajali tvornica koju nikad nije niti htio niti volio - Uljanik - te grad koji (za razliku od Istre) nije razumio - Pula. Karijere ga je stajala činjenica da je, u trenutku dok je njegova stranka vladala Pulom i Istrom, on sam uzimao plaću za fantomsku ulogu člana Uprave tvrtke Afarak Danka Končara, čovjeka koji je u toj istoj Puli trebao kao strateški partner preuzeti tri strane gradskog zaljeva. U upravi Končareve tvrtke Jakovčić je sjedio godinama. Sjedio je u njoj dok je Končar kao koncesionar preuzimao Katarinu Momumente. Sjedio je u njoj u trenutku kad se Končar pojavio kao strateški partner za Uljanik. Sjedio je u njoj tijekom briselskog mandata. Sjedio je u upravi Končareve tvrtke u trenutku kad je Končar na Katarini postavljao velebne baletne “Glembajeve”, uz elitu IDS-ovaca, te Radu Šerbedžiju u prvome redu. Uljanik je, međutim, bio kap koja je prelila čašu. Onog časa kad su se škverani u trlišima razmiljeli Pulom s natpisima “Dolje IDS”, Jakovčić i njegov finski poslodavac postali su gruda polonija koju nije nitko nije htio u blizini. Ako je u nekom trenutku možda i izgledalo da će se - kao i mnogo puta - od “teflon Jakovčića” i ovo odlijepiti, tu je iluziju razbila mala, liberalna stranka Pametno. Ta je stranka zbog Končara i Jakovčića razvrgnula liberalnu Amsterdamsku koaliciju. Nakon toga javio se Glas, koji je poručio da “očekuje da problem Jakovčića IDS riješi sam”. I IDS ga je, doista, “riješio sam”: svojega idejnog i organizacijskog utemeljitelja ljubazno su zamolili da se udalji, a sam Jakovčić, prema svemu sudeći, više neće biti kandidat ni na jednim izborima. IDS ulazi u novo razdoblje u svojoj povijesti: prvi će put kročiti u postninovsku eru.

Ivan Jakovčić, dakako, nije ni prvi ni posljednji hrvatski političar koji je uzimao nešto što se ne može nazvati drukčije doli mito. Tijekom ovih desetljeća doživjeli smo sijaset afera konzultantica, afera Planinska i afera Hypo banka. Istarski političar samo je jedan od mnogih u hrvatskoj politici koji su od biznisa uzimali novac za lobiranje, koncesije i privatizacijske usluge. No, Jakovčić je vjerojatno jedini koji je bio tako siguran u sebe da je činjenica da je na Končarevoj platnoj listi doslovce pisala na internetu. Da biste “otkrili” Jakovčićev klijentistički angažman, nisu vam trebale ruske i američke tajne službe, krakiranje Hotmaila ili krađa iz bilježničkog ureda: za to vam je bio dovoljan PC i dva klika mišem. Ta činjenica, s jedne strane, govori o Jakovčićevu fascinantnom uvjerenju da ne čini ništa sporno. Ona, međutim, govori i o njegovu dubokom uvjerenju da se za njega nikad i ništa neće zalijepiti te da će se iz svega izvući sa šarmerskim, hedonističkim smiješkom. A to uvjerenje, treba reći, nije bilo bez empirijskih temelja.

Jakovčić je, naime, dugo bio miljenik lijeve i liberalne Hrvatske. A sada, kad je idol pao i kad stari lav leži na tlu polumrtav, treba pošteno reći da je dio tih simpatija Jakovčić i zavrijedio jer je imao zlatno razdoblje koje bi mu bilo nepošteno zanijekati. Ideološki je formirao IDS u trenutku kad je IDS bio potreban, kao stranka koja se opire dominantnom velikohrvatskom narativu i klerikalno-konzervativnom monopolu na nacionalni identitet. Oformio je stranku koja je već svojim postojanjem podsjećala da ne postoji Hrvatska, nego da postoje Hrvatske s različitim sjećanjima, kulturama i identifikacijskim mitovima. Za razliku od goleme većine hrvatskih političara, Jakovčić je bio (lokal)patriot u onom smislu da je imao afektivni odnos prema vlastitom zavičaju. Njega su zaista lokalpatriotski uzbuđivali malvazija, boškarin i mitologija pastoralne Istre. Upregnuo je istarsku protestantsku poduzetničku kulturu u pravom smjeru, dočekao početke turističkog buma i napravio koncem 90-ih od Istre hrvatski identitetni fantasyland, Hrvatsku bolju od nje same. Na tu rustikalnu priču mudro je nadogradio libertinsku, otvorenu kulturu i u jednom trenutku napravio od Istre “slobodni teritorij”. To je bio taj zlatni moment istrofilije, doba Vitasovića i Morozina, Gustafa i prvih motovunskih festivala.

To zlatno doba donijelo je Jakovčiću kredit koji je dugo trošio i za koji se činilo da ga ne može potrošiti. Kako je, međutim, vrijeme odmicalo, iza te pastoralne slike nicala je druga, jednako istinita. Bilo je to slika IDS-a kao stranke čiji krupni igrači bestidno špekuliraju terenima. Koja strančarskim kadroviranjem u Istri guši sve. Koja reketari poduzetnike na neformalnim marendama. Koja ima bezuvjetni medijski monopol i guši kontraglasove, a to gušenje podrazumijeva i prodaju lokalnog dnevnika bliskom tajkunu te otkaze novinarima. Kako je vrijeme prolazilo, sve se više vidjelo da se Jakovčićev razvojni model nije kadar izdignuti iznad pastoralnog razvojnog koncepta ombola i terana, da se svodi na zagušujući monopol turizma te ne razumije važnost sveučilišta, medija, kulturne produkcije, tehnologije, industrije. Jedna od stvari koje IDS nikad nije mogao razumjeti bila je i Pula kao takva: grad imanentno sazdan na moderni; grad čelika, fabrike, dizalice i punka, Pula je IDS-ovskoj rustikalnoj viziji Istre bila potpuno strano tijelo. To je, kako vidimo, ostala do danas.

Do Zagreba, međutim, glas o tome nije dopirao. Za Zagreb je Jakovčić još uvijek bio kul političar, rock’n’roll župan koji jedini od hrvatskih političara zna što je dobra kultura i koja je bila dobra berba. Prije desetak godina, negdje u doba kad je na vrhuncu bila borba za Cvjetni, liderica Zelene Istre Dušica Radojčić u Zagrebu je na Forumu za prostor pred punom dvoranom aktivista zavapila: “Molim vas u Zagrebu da se prestanete pretvarati da su Jakovčić i IDS pozitivci”. U tom trenutku, za barem pola prisutnih u sobi, njezina je rečenica bila u najmanju ruku iznenađenje. Danas znamo koliko je bila u pravu.

Jer, otprilike u to doba, Jakovčić je sve manje bio političar, a sve više pobočni developer koji je svoju političku zadaću sveo na tjeranje velikih nekretninskih projekata poput Brijuna rivijere, Katarine, Muzila. Dok su od šibenskog kanala pa do splitskog Žnjana tzv. desni političari, klerikalci i konzervativci suzbijali puzeću privatizaciju obale i nastojali javni prostor braniti kao makar kakvo opće dobro, čovjek kojem se tepalo kao stjegonoši lijevih vrijednosti prakticirao je mračni feudalni odnos prema prostoru. Prostor u toj viziji nije bio prostor javnog, dodane ljudske vrijednosti, prostor koji podiže kvalitetu života i iskustvo malog, kapilarnog turizma. Prostor se tretirao kao nešto izolirano od urbaniteta i zajednice, kao veliko bijelo ništa u koje se uplanjuju resorti, golfovi, vikendaška naselja. Pritom je - danas znamo - Jakovčić bio na platnoj listi onih koji su u toj sječi torte trebali sudjelovati.

Jakovčić je, naravno, oduvijek živcirao nacionaliste koji su ga smatrali izdajicom hrvatstva. Živcirao je političke protivnike, živcirao istarsko civilno društvo i inteligenciju. Živcirao je Milanovića (koji ga je podrugljivo zvao “istarski predsjednik”), a vjerojatno živcira i Plenkovića. No, Jakovčić je sve to vrijeme imao jedinu podršku koja mu je trebala - onu istarskih glasača. A imao ju je naprosto zato što je personificirao protutežu ideologiji koju Istra (kao, uostalom, i ja) ne podnosi: onoj klerikalnog, reakcionarnog i (manje ili više prikriveno) filoustaškog nacionalizma. Dok god ta ideologija bude prevladavala u hrvatskoj mainstream politici, istarski će glasači tražiti kišobran da se od nje zaštite. Jakovčić je bio onaj koji se sjetio otvoriti taj kišobran.

I zato se ja ne bih, poput mnogih mojih kolega, zalijetao u dalekosežne zaključke o tome kako će se na navozima Uljanika potopiti IDS. Onaj tko makar malo poznaje Istru zna da postoji jedna stvar koju Istrani ne podnose: a ta je da im se u njihova posla petljaju “furešti”. Milanović je jednom to pokušao s Kajinom i doživio očekivani fijasko. Dok god Hrvatska bude klerikalna i rigidno nacionalistička, IDS će u Istri imati bjanko podršku, a taj “valcer za dvoje” neće biti dobar ni za Hrvatsku ni za Istru. Jer, taj “ples” i u Hrvatskoj i u Istri na vlasti drži dva politička blizanca, dva politička pokreta/koncerna koji se svojoj publici prodaju kao zaštitnici identiteta, a zapravo se svode na dobro nauljene klijentističke strojeve.

Sve će, ukratko, ostati isto. Samo neće biti njega. Nino, istarski otac domovine, jedini će ispasti iz križaljke. Odlazi u povijest s onim dobrim što je učinio (a toga ima) i s onim sramnim, što ga je stajalo karijere.

Izdvajamo