POBJEDNICI I GUBITNICI

PANIČNA AKCIJA SPAŠAVANJA SDP-a Čini se da je počeo pokušaj zaustavljanja propasti stranke, evo zašto u tome sudjeluju čak i njezini najveći mrzitelji

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 23.02.2019. u 15:30

Zagreb, 020414.
Sabor RH, Trg sv. Marka.
Sjednica Sabor RH na kojoj su Mirela Holy, Davor Bernardic i Damir Kajin dali prijedlog da se 10.07. proglasi Danom Nikole Tesle.
Na fotografiji: Davor Bernardic, Mirela Holy.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Davor Bernardić i Mirela Holy, arhivska fotografija

Postoje signali da je počeo pokušaj zaustavljanja definitivnog poniranja Bernardićeve stranke u beznačajnost i da se angažman i u stranci i šire kreće prema stabiliziranju SDP-a na poziciji druge političke snage u zemlji, prije svega naravno zbog preživljavanja duopola, o kojemu ovisi toliko osobnih karijera i političko-ekonomskih projekata u državi

Rukovođeno poniranje SDP-a došlo je do te razine da angažirani, redoviti pratitelji i tumači anketa danas već imaju numeričke, a ne više samo intuitivne argumente za drastičan zaključak: stranka koju vodi, bolje reći zadržava Davor Bernardić, mogla bi do kraja godine pasti ispod deset posto podrške. Na to ukazuju trendovi, grafovi, brojke, o tome govore i pišu i katastrofičari, ali i realisti.

Naglasak je međutim na onome “mogla bi”. Jednako kao što je brzi pad dosad bio prilično predvidivo i prozirno upravljan, tako je i sada neizbježno pitanje: a koliko je doista onih kojima bi odgovaralo da se, teoretski, SDP sroza ispod razine od deset posto, dakle da se otjera u prostor u kojemu živi sama sitnež političkih privaga i prišipetlji i iz kojega je vrlo teško, zapravo nemoguće, ikad više izvesti povratak u zonu utjecaja i u poziciju važnosti.

Pustimo sad i Bernardića i razočarane birače s ljevice i građanskog centra; SDP ispod deset posto jest nešto što, realno, nije nikome u interesu i nešto što se stoga vrlo vjerojatno ipak neće niti dogoditi.

Najmanje bi to odgovaralo HDZ-u koji bi nad mrtvim političkim tijelom poznatog i suradljivog protivnika mogao samo plakati zbog neizvjesnosti od nove, nepoznate i nesuradljive opozicije koja bi vrlo brzo zapunila taj prostor.

Ne bi to išlo na ruku ni ogorčenoj Bernardićevoj oporbi u SDP-u jer nema te platforme u budućnosti koja bi njih, u tako velikom broju i s tako izraženim apetitima, mogla namiriti pozicijama, utjecajem i izbornim šansama na nacionalnoj, lokalnoj i europskoj razini.

Ne bi se to napose svidjelo niti čvrsto posloženim interesnim krugovima koji ipak upravo kroz simbiozu primirenih velikih stranaka, HDZ-a i SDP-a, s najmanjim rizikom ostvaraju većinu svojih strateških planova.

Ne bi ni Bandiću koji vlastitu moć, bez obzira na svo junačenje i samouvjerenost, i dalje značajno crpi iz preživjelih struktura koje i danas najčešće stanuju pod krovovima HDZ-a i SDP-a.

Čak ni Živom zidu ni Mostu, pod pretpostavkom da se oni kreću od 7 do 15 posto očekivanih glasova na izborima te da se po strukturi glasača kritično ne preklapaju sa SDP-om, čak ni njima u primarnom interesu nije brisanje SDP-a s lica zemlje nego možda naprotiv, opstanak te stranke kao eventualnog partnera za nekakvo koaliranje u budućnosti.

Pa ni najvećim mrziteljima i destruktorima SDP-a poput smijenjenoga predsjednika države Ive Josipovića nije danas do toga da stranka do kraja propadne, nego joj se ipak vraćaju, doduše sigurno ne bez novih nerealnih i obijesnih ambicija.

Drugim riječima, trenutak kad se počelo vjerovati kako bi SDP zbilja mogao pasti ispod deset posto mogao bi biti baš taj trenutak kad će se početi aktivnije raditi na tome da se to ne dogodi.

Postoje signali da je počeo pokušaj spašavanja SDP-a od definitivnog poniranja u beznačajnost i da se angažman i u stranci i šire među zainteresiranima kreće prema stabiliziranju SDP-a na poziciji druge političke snage u zemlji, prije svega naravno zbog preživljavanja duopola, o kojemu ovisi toliko osobnih karijera i političko-ekonomskih projekata u državi.

Već spomenut i, s obzirom na stvarnu važnost pretjerano analiziran Josipovićev povratak u SDP svakako je jedna od tih proračunatih, smišljenih aktivnosti. Bivši predsjednik mogao je svoj prostor naći i u okvirima takozvane Amsterdamske koalicije i time toj platformi nešto sitno dodati na značaju, no očito se procijenilo da to nije strateški interes SDP-a, dapače da bi im na dulje staze moglo naškoditi. Neovisno o Josipovićevu osobnom gledanju na svoj povratak (on vjerojatno vjeruje da je došao kako bi uskoro preuzeo stranku od Bernardića, što je dakako nemoguće), tu akviziciju treba promatrati u kumulativu, neodvojivo od ostalih odluka, događaja i poteza koje treba očekivati.

Slično je i s Mirelom Holy čije pristajanje uz SDP valja shvatiti kao dio pokazne vježbe kako SDP nije bezizgledan, nepoželjan partner te da na lijevom spektru još nema prave snage koja služi kao zamjenska majka, to jest kao utočište za pogubljene SDP-ovce i njihove glasače.

Bit će da je iz istih razloga privremeno zgasnula i Bandićeva sezonska i sumanuta aktivnost skupljanja SDP-ovaca koja je tada kad se odvijala sigurno razarala i SDP-ovu bazu i rezultat. Činjenica da je taj posao naglo obustavljen sugerira da je cilj bio ili u cijelosti postignut (spustilo se SDP koliko je tada trebalo) ili se od njega naglo odustalo (procijenjeno je da se na ljevici formiraju izazivači s ozbiljnijim potencijalom, poput Amsterdamske ili Dalije Orešković).

Indikativan je i trenutak kad su počeli kolati dokumenti koji ozbiljno propitkuju autentičnost političke i moralne pozicije liderice Amsterdamske koalicije Anke Mrak Taritaš. Valja očekivati nove udare na tu koaliciju čiji rast iznad 3 do 4 posto ne odgovara nikome od sada najutjecajnijih političkih igrača. Otpaci HNS-a i Beljakov HSS u isto su vrijeme i najčvršće osovine i najslabije karike koalicije koja je pretendirala nadomjestiti SDP.

Početničke greške poput zakasnjele kandidature u Lici bitno usporavaju i Daliju Orešković, a raslojavanja na rubnoj ljevici također pomažu SDP-u da i bez sadržaja i bez ideje i bez smjera uđe u izbornu godinu s nešto manje brige i s većim izgledima da zaustavi dugi trend padanja.

U ovom kontekstu ne bi čudila još neka iznenađenja od onih koji upravljaju krizom u SDP-u i Davorom Bernardićem. Svakako najveće iznenađenje bilo bi kad bi današnji SDP na kraju zaista stao iza moguće kandidature Zorana Milanovića za predsjednika države, što se dugo činilo nerealnim. To je i dalje nelogično kad se analiziraju neki osobni odnosi i animoziteti, prije svega odnos Bandić-Milanović. No, u smislu podizanja vidljivosti i kakve-takve obnove stranačkog jedinstva, taj bi se kadrovski potez mogao doista naći na stolu.

Izdvajamo