PIŠE TANJA RUDEŽ

Paradoks uspjeha naših znanstvenika

Duje Klarić / Hanza Media

Ivan Đikić prvi je hrvatski znanstvenik koji je dva puta za redom dobio prestižni projekt Europskog istraživačkog vijeća (ERC), što je rijedak pothvat među znanstvenicima u Europi. I dok na njegovu Sveučilištu Goethe u Frankfurtu slave taj uspjeh, mnogi u komentarima na društvenim mrežama gorko primjećuju kako je Đikić prije dva mjeseca prekinuo 15 godina dugu suradnju sa Sveučilištem u Splitu ogorčen ponašanjem premijera Plenkovića u aferi oko plagijata ministra Pave Barišića.

No, paradoksalno je da premijer Plenković u svojim javnim istupima govori o Hrvatskoj koja treba obrazovane građane, a predsjednica Kolinda Grabar Kitarović poziva naše stručnjake da se vrate u domovinu. Pritom ih hrvatska svakodnevica demantira ne samo u Đikićevu slučaju nego i na primjeru 17 znanstvenika i nastavnika na Hrvatskim studijima (HS), koji uz podršku svojih studenata štrajkaju već sedam dana, a sada se suočavaju s prijetnjama sankcijama, uključujući i otkaze.

Što povezuje štrajkaše na HS-u i Ivana Đikića?

Osim što je Đikić pružio javnu podršku studentima i profesorima HS-a, posebice Odsjeku za filozofiju koji se našao pred gašenjem, poveznica među njima je dubinske prirode. Đikić je postao svjetski priznat znanstvenik u žestokoj međunarodnoj konkurenciji vodeći se internacionalnim, a ne nekim hrvatskim kriterijima.

S druge strane, na HS-u su primijenili međunarodne kriterije, zbog čega su ih i kolege i studenti prepoznali kao najkvalitetniji i najatraktivniji studij filozofije u nas.

Zašto ni Đikić niti HS u nas nisu poželjni?

O kvaliteti tog studija analitičke filozofije, jedinog kod nas, najbolje govori podatak da su mu podršku pružili brojni svjetski znanstvenici, uključujući i slavnog američkog Noama Chomskog. Nažalost, ni Đikić ni profesori na HS-u nisu poželjni u domaćoj akademskoj zajednici, očito vođenoj kriterijima koji isključuju međunarodnu izvrsnost.

Izdvajamo