Tako su skromni i samozatajni mnogi naši ljudi. Jednom su ginuli za svoju zemlju, tisuće njih, ne žaleći života i zdravlja, uzeli su pušku i pošli u borbu, u krv i oganj, i bili čak ranjeni u teškoj bici s dušmanima, a jedva da je itko znao za to, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
“Željko, jesi li podnio zahtjev za invalidsku penziju?” pitala bi žena, a Željko bi se pljesnuo po čelu, jebem mu miša, opet je zaboravio. Pošao bi predati papire, ali bi ga putem tetak Jakov zamolio da dođe s klemama jer mu se ispraznio akumulator u Puntu, ili je kumu Srđanu trebalo ispilati metar bukovine, ili bi navratio u matere na još vruću zeljanicu, ili je kartašima u gostionici falio četvrti, i sve tako danas ću, sutra ću, prošlo više od dva desetljeća.
Dvadeset tri godine, da budemo sasvim precizni, od kraja je rata, a mi još otkrivamo njegove stradalnike. Osam i po tisuća novih zahtjeva za priznanje invalidnosti primljeno je otkako je usvojen novi Zakon o braniteljima, što nam otkriva novo, gotovo nevjerojatno značenje poznate fraze “rane su još svježe”.
Pamtite kako su govorili prije nekoliko godina, kad je vlast htjela u Vukovaru objesiti ćirilične ploče, a domoljubi se pobunili da su ratne rane još svježe. Kako mogu rane biti više od dvadeset godina svježe, pitao sam se tada? To je medicinski nemoguće. Osim ako tipovi ne piju nekakav snažni lijek protiv zgrušavanja krvi. Ali, kako se čini, oni zbilja imaju ozbiljnu ozljedu, još od devedeset druge ili treće, koju su tek sad, dvije tisuće osamnaeste, četvrt stoljeća kasnije prijavili.
Nije im valjda smetalo, puste su godine jedva primjećivali geler u koljenu ili srbočetničko zrno zaglavljeno između sedmog i osmog kralješka, možda čak nisu ni znali da ih je pogodilo, sasvim su smetnuli s uma da ih je nekakva minobacačka granata kod Gospića bubnula ravno u prsi, ali posljednjih nekoliko godina bol se javi kao munja, osobito ako okreće na jugo.
Ratna rana ne da im spavati, cijele se noći prevrću u krevetu tražeći položaj u kojemu ih neće boljeti, i sve džaba. A ne treba biti džaba jer država plaća, Ministarstvo Tome Medveda otkupljuje braniteljsku muku za više nego pristojnu cijenu. I muka ne ide u zastaru. Nikad ne zacjeljuje.
Dođe branitelj s flasterom na bradi pred komisiju, a predsjednik pita: “To vam je jutros od brijanja?”, a branitelj kaže: “Nemojte me, molim vas, gospodo, vrijeđati, to sam ja na Baniji devedeset pete, u akciji Bljesak dobio.” Pažljivo skine flaster i pokaže gdje ga je mrski neprijatelj strefio mitraljezom, a liječnici stave naočale na noseve i uglas se slože: “A jest, jest, sad vidimo. Rana je još svježa.”
Onda uzmu zahtjev za priznanjem invalidnosti i preko njega lupe žig “odobreno”. “Šest i po tisuća penzije”, kaže predsjednik komisije. “Može šest i sedamsto pedeset?”, zamoli branitelj, koji ima četvero djece, a osim toga je i rođaku Draženu nepromišljeno pristao biti kreditni jamac. “Ajde, može”, složi se liječnik dobrohotno.
Osam i po tisuća takvih invalida sada čeka procjenu svoga ratnog stradanja i, ako im se posreći, do kraja života više ništa neće morati raditi. Svi će njihovi financijski problemi nestati kao rukom odneseni. Zidari i inženjeri jutrima će žuriti na gradilišta, automehaničari u radionice, kuharice u restorane, medicinske sestre u ambulante, profesori u škole, a mladi na autobuse za Irsku, dok će invalidi Tome Medveda samo slatko mljacnuti u snu i okrenuti se na drugi bok.
I tko zna koliko ćemo ih još dobiti? Kako je počelo, mene ne bi začudilo da na ulazu u Ministarstvo branitelja uskoro osvane obavijest: “Od ponedjeljaka upisujemo ratne vojne invalide rođene između 1. travnja 2001. i 31. ožujka 2002.”
Sve je zapravo moguće i može biti samo gore. Bitange bez poštenja i obraza radit će sve veću sprdnju, sve nas zajedno sve besramnije pljačkati, a ako im se pokušate suprotstaviti, oni će vas, potpuno ozbiljno, bez zajebancije, smrtno ozbiljnim tonom optužiti kako vrijeđate dostojanstvo Domovinskog rata. I vi ćete im, idioti, u to povjerovati.