KLASA OPTIMIST

PIŠE ANTE TOMIĆ Gdje su poslije svega završili 'totalno drukčiji od drugih'

Danijel Riđički

Filip Riđički i Srđan Sacher

Povremeno sam Sachera viđao, gurao je nekakav stari bicikl preko Cvjetnoga trga i djelovao umorno i poraženo. Ili mi se to samo činilo jer sam ja bio umoran i pregažen od nasilja i gluposti

Ne znam što je sada tamo, ali tada, 1989. u podrumu ispod Stojedinice u Gajevoj ulici bio je mali klub gdje su nekoliko svibanjskih ili lipanjskih noći, ne pamtim sad točno, Vještice predstavljale prvu ploču. Počinjali su točno u ponoć, u gluhu uru, kako je i red s jednim bendom čarobnjačkog imena, u mrklom mraku, tutnjavom bubnjeva, zbornim dozivanjem i četirima reskim gitarskim akordima. Zatim je glas zavikao: “Sad kad sam stvarno tvoj polako palimo svjetla” i svjetla su se, naravno, upalila, otkrivajući njih trojicu. Srđan Sacher je pjevao i svirao bas, đipajući po uskoj pozornici kao neki ćelavi satir, Max Jurčić samozatajno je pleo melodiju na gitari, a Boris Leiner otraga divlje lupao tresući dugom kosom poput Životinje iz Muppet Showa.

Ako smo ih dotad doživljavali kao druga, sporedna lica velikih zagrebačkih bendova, Leinera u Azri, Sachera u Haustoru, a Maxa u Filmu, u Vješticama su oni oživjeli kao samosvojni umjetnici. Nitko im više nije trebao. Skromni su štitonoše, trojica Sancho Pansa, postali vitezovi na jednoj rokenrol ploči koja je, ako ne najbolja, a onda bez sumnje među pet najboljih snimljenih u nas. Slušajući nedavno “Totalno drukčiji od drugih”, a potaknut Sacherovom nedavno izdanom, krasnom “Biser, ambra, jantar”, prestravio sam se kad sam shvatio da je prošlo trideset godina od 1989. Ali, još sam sebi mogao, preko svega toga dugog vremena, dozvati ushit koji sam osjetio tada. Stavio sam slušalice i momentalno zaboravio svoj mučni sredovječni život, u grudima mi se razgorjelo veselje i snaga kao da ponovno imam devetnaest.

Prva ploča Vještica nije mi mogla doći u boljem trenutku. Bio sam na pragu zrelosti, a umirala je jedna politička epoha. Nema boljeg uređenja od diktature na zalasku, primijetio je Josif Škvorecký u doba Praškog proljeća 1968., a mi smo to otkrili kojih dvadesetak godina kasnije. Hodali smo džepova nabijenih Markovićevim dinarima, jednom financijskom pojavom kakvu ni prije ni poslije nismo upoznali, monetom s kojom se, potpuno ludo, sve moglo kupiti. Sve nam je bilo dostupno, iza ugla, sočni plodovi slobode njihali su se na otežalim granama pred našim licima. Berlinski zid, istina, još je stajao, past će tek na jesen, u studenome, ali u svibnju u Gajevoj mogli smo osjetiti grmljavinu pod nogama. Nisu to bili samo Leinerovi bubnjevi, dolje u unutrašnjosti zemlje nešto se stvarno micalo.

“Totalno drukčiji od drugih” bilo je slavlje individualnosti na izmaku jednog mračnog i studenog kolektivizma. Zbog nas se predavala zima, predgrađa su postajala plaže, prestalo je, u jednu riječ, vrijediti sve što je vrijedilo jučer. Svijet se nepovratno mijenjao i činilo mi se, izlazeći nakon koncerta iz podruma u toplu i mirisnu zagrebačku noć, glave još pune zveketavih tonova, da tamo negdje na kraju grada zaista šumi more, i da se samo trebam uputiti na istok, Maksimirskom, lagano, nogu pred nogu pod razlistalim kestenovima, pjevušeći “da da dej dej dej da da di de da do do daj da”, mimoilazeći se s tramvajima i taksijima, s proleterima koji odlaze na posao i prostitutkama koje se vraćaju s posla, prolazeći kraj slastičarnica u kojima sneni albanski šegrti marmeladom pune krafne i Zoološkog vrta iz kojega se rikom javljaju gladni lavovi, sve tamo do Dubrave, gdje će me u praskozorje dočekati jedan stari trabakul, zdepasta drvena lađa s dva četvrtasta jedra s kojom ću otploviti na, što ja znam, Mauricijus.

Valjalo je još tada, prije trideset godina otići, upravo kao što nam je pjevač i savjetovao na samom kraju ploče, u pjesmi “Nema mjesta suzama”: “Daj da se maknemo odavde u neku topliju klimu, da ne bacamo sjeme u prazno”. Jer uskoro će stari, socijalistički kolektiv samo zamijeniti novi, nacionalistički, jednako jedinstven, čvrst i monolitan. “Konji ostaju konji, kočijaši dolaze novi.” Centralni komitet odsad će se zvati Biskupska konferencija, a SUBNOR HVIDR-a. Umjesto primanja u pionire imat ćemo sakrament pričesti, a krizma će biti nešto nalik upisivanju u Savez socijalističke omladine. One totalno drukčije od drugih će izbacivati iz kancelarija i ordinacija, iz kuća i stanova, potjerati ih u traktorima preko Bosne ili kamenovati kao pedere na splitskoj rivi.

Srđan Sacher i sam je uskoro otišao, mnoge je godine nemirno lutao oceanima i kontinentima. Povremeno sam ga samo viđao u Zagrebu, gurao je nekakav stari bicikl klepetavih blatobrana preko Cvjetnog trga i djelovao umorno i poraženo. Ili mi se to samo činilo jer sam ja bio umoran i pregažen od nasilja i gluposti. Onda je sve iznenadio kad je nedavno objavio “Biser, ambra, jantar”, nakon mnogo vremena kolekciju potpuno novih stvari, s novim bendom i neočekivanom dobrim glavnim vokalom Filipom Riđičkim, što ja znam, jedinim našim glumcem koji bi smio pjevati, a ta me je ploča, rekao sam već, odvela na “Totalno drukčije od drugih” otprije tri desetljeća.

I što ti je muzika, čistija i izravnija od ijedne druge umjetnosti, ja sam u trenu ponovno imao devetnaest, bio ružni mulac velikog nosa na mršavom licu punom bubuljica, i pomislio sam da možda nije kasno za mene. Onaj je trabakul s dva jarbola još bio tamo, ljuljuškao se na valovima nedaleko od Name u Dubravi. Sacher me sijed i bradat čekao u zoru, u modrom mornarskom kaputu s dvorednim kopčanjem, jedući jabuku. Ustao je ugledavši me, bacio ogrizak u more i krenuo dizati jedra. “Di si ti dosad?” upitao je. “Ma pusti” odgovorio sam mu brzo odvezujući konope, odgurujući brod od mula i skačući na krmu.

Izdvajamo