Gradska vlast u Vukovaru prestala je subvencionirati autobusne karte studentima. Umjesto dosadašnjih stotinu, studenti će za mjesečni pokaz plaćati punu cijenu, hiljadu kuna. Poskupljenje je veliko, deset puta, cijelih devetsto posto, ali gradonačelnik Ivan Penava za njega ima razuman razlog. Ne želi, rekao je, od mladih ljudi, od kojih se očekuje da najviše doprinose društvu, raditi invalide.
Mladi bi trebali biti na svježem zraku, hodati, trčati ili okretati pedale bicikla od kuće do fakulteta i natrag, a ne da se, kao kakve babe, bezvoljno valjaju po autobusnim sicevima. Javni prijevoz nije poskupio, kako bi možda tkogod zločest pomislio, zato što je vukovarski gradonačelnik škrt i pohlepan, već je poskupljenje potaknuo plemenit i human motiv, iskrena briga da se hrvatski djevojke i mladići ne razlijene i ugoje, izlože se riziku od bolesti srca i krvnih žila, visokom krvnom tlaku i dijabetesu tipa dva i jedva što su zinuli na svijet, nesretno padnu na grbaču društva.
Kao da i bez njih nemamo dovoljno invalida. Ivan Penava to najbolje zna. Njegova stranka, Hrvatska demokratska zajednica, napravila je tako mnogo invalida da bismo mogli imati predstavnike u svim sportovima najmanje na idućih pet paraolimpijada. Na sportskim terenima diljem naše zemlje svako jutro za radnog vremena nekakav narod koji po medicinskoj dokumentaciji ne bi mogao ni ustati iz postelje masovno džogira, radi sklekove i trbušnjake, kotrlja balote, diže utege, razmjenjuje backhande i forehande. Deseci tisuća sretnika koje je HDZ poslao u invalidsku mirovinu igraju mali nogomet, košarku i odbojku. Kraj svih njih zbilja nam ne treba da još i nekakve studente guramo u kolicima.
Osim toga, valja se za invalidninu i potruditi. Naći vezu, pouzdanog i disketnog čovjeka, obično bolničkog šofera ili portira, da vas spoji s potkupljivim specijalistom, i da vas specijalist zatim upozna sa simptomima, uputi na članak u Medicinskoj enciklopediji, da znate što valja reći pred komisijom, a sve to, naravno, nije jeftino ni brzo. Trnovit i dug je put do prijevremene penzije. Desetke hiljada eura treba potrošiti želite li da vam predsjednik komisije na koncu kriomice urotnički namigne i udari modri štambilj na uvjerenje o invalidnosti. A koji put ni to ne upali. Koji put učinite sve kako su vam rekli, platite znatan iznos u ozbiljnoj valuti i tako uvjerljivo odglumite tetraplegičara da bi Dustin Hoffman pao na guzicu od udivljenosti, i već kad mislite da samo još trebate čekati poštara s prvom penzijom, zorom vas probude agenti Uskoka koji su šest mjeseci prisluškivali telefone pokvarenih liječnika.
Nije, istina, bilo mnogo takvih slučajeva. U Zagrebu je 2011. uhapšen jedan liječnik zaluđen tamburaškom muzikom, vodio je vrlo gledanu emisiju na lokalnoj televiziji. Na nula šest nula broj u donjem dijelu malih ekrana gledatelji su naručivali omiljene pjesme, a bio je još jedan, privatni doktorov broj, na koji su upućeniji naručivali pedeset, šezdeset ili sedamdeset posto invalidnosti, već koliko je tko imao para. A slično je bilo i nekoliko godina ranije u Splitu, u akciji Dijagnoza, koja do dana današnjeg nije dočekala pravosudni epilog, kad je policija rasturila udruženu zločinačku aktivnost psihijatra, neurologa i dvojice liječnika opće medicine. Kad pogledate kako su se ti ljudi izložili, ugrozili i svoj građanski spokoj i profesionalni ugled, stvarno ne bi bilo u redu da netko postane invalid samo zato jer se vozio autobusom.
Napokon, kraj invalida rada imamo i ratne vojne invalide čije potrebe nisu male. U utorak je baš Ministarstvo branitelja raspisalo javni natječaj za kupnju čak dvjesto dvadeset automobila, s tako kratkim rokom isporuke da je opravdano posumnjati kako je cijeli posao namješten za nekoga dobavljača. Dvjesto dvadeset limuzina srednje klase možda već čeka u nekoj garaži, ministrov rođak ili kum sve je odavno sredio. Samo da se završi glupa birokratska predstava s otvaranjem navodno anonimnih ponuda u tobože zapečaćenim omotnicama, ministar će svečano razdijeliti ključeve junacima. Nitko od njih neće ostati bez auta. Kupuje ih se, primijećeno je, više nego je potreba. Danas još nemamo ratnih vojnih invalida koliko će Ministarstvo branitelja imati invalidskih auta, ali tko zna, u budućnosti bi ih lako mogli imati.
Stvar je otvorena. Brojke nisu definitivne. Kao što i dalje nezaustavljivo raste broj branitelja, nije isključeno da tkogod i danas otkrije ratnu vojnu invalidnost, na izmaku 2017., dvadeset dvije godine od kraja rata, krikne i sruši se ranjen od zločinačke srbočetničke ruke. Ivan Penava svakako zna nekoga takvog. Kad hadezeovska ekipa o kakvoj obljetnici navečer popije, redovito krene šega kako su se sređivale penzije nekakvim ludama i spadalima što katkad nisu znali upamtiti gdje ih je metak pogodio, već su šepali sad na lijevu, sad na desnu nogu. Tisuće su takvih od stranke dobili invalidski kruh u ruke jer su bili isuviše glupi i lijeni čak i da ih negdje namjestiš za načelnika općine, komunalnog redara, županijskog vijećnika, ravnatelja bolnice ili u nadzorni odbor vodovoda.
HDZ ima svoje invalide, dulje od dva desetljeća oni kontroliraju taj biznis i ne žele da im se nekakvi studenti danas preko reda ubacuju. Ivan Penava prirodno očekuje da mladi doprinose društvu, kad već HDZ ništa ne doprinosi. A onda, jednom u budućnosti, i studenti će se izboriti da budu invalidi. Bogu hvala, bit će prilike, još će se ovdje ratovati.