U rujansko predvečerje, jedva što bi ljeto izmaklo, oko Svetog Mihovila, čekali smo na bijeloj, poljskoj cesti u koloni traktora i kamiona na Perinuši, dok je vjetar šumio u krošnjama jablanova. Vagnuli bi nas natovarene na ulazu, pa još jednom, praznih prikolica, na izlazu, i dali nam potvrdu, ali novac za otkupljeno grožđe dobili bi nekoliko mjeseci kasnije i nikad nije bio osobito velik. Žalili smo se na nepravdu, Bogorodici i svim svecima se kleli kako nas lopovi više neće vidjeti, ali opet svake godine smo dolazili. I u najsiromašnijim berbama nešto bismo prodali socijalističkom poljoprivrednom gigantu iz našeg kraja.
Kad je izgrađena, imotska je Vinarija bila najveća u Jugoslaviji. Danas to nije popularno isticati jer niti smo mi voljeli Jugoslaviju, niti je Jugoslavija voljela nas. Ta je pokvarena država nas Imoćane ostavila u bijedi jer smo bili Hrvati i išli u crkvu. Kao neprijatelje režima osudili su nas na ekonomsko zaostajanje. Naši ljudi morali su zbog toga odlazili raditi u Njemačku. Mučili se daleko u tuđem svijetu, mjesecima ne viđajući najmilije, jer se nisu htjeli odreći svoga narodnog imena i svoje katoličke vjere.
Bila je onda farma nesilica, Agrokoka, s desecima tisuća kokošiju raščerupanih vratova i crvenih nazubljenih kresta nalik trorogim partizanskim kapama. Zbog tih kresta narodni je genij kokoši nazvao partizankama, a nije to ruganje bilo sasvim bezazleno. U poruzi se prepoznavao prkosni, slobodarski duh. Pobuna protiv socijalističkog poretka i vladajuće ideologije, otpor državi koju mi nismo voljeli i koja nije voljela nas. A bilo je i onih što su sažalijevali perad, što je natiskana u kavezima udarnički kenjala jaja. Mogli su se poistovjetiti s ubogim nesilicama koje nisu vidjele ni sunca ni mjeseca. Jednaka je, tvrdili su, i naša imotska sudbina u tamnici naroda zvanoj Jugoslavija.
Bila je na periferiji Imotskog zatim i tvornica veša, Pionirka, dugačka krojačnica sa stotinama šivaćih strojeva što su u tri smjene štektali nad milijunima gaća i majica. Žene bi se ujutro vraćale autobusima iz Pionirke i premorene padale u postelje, dok su njihovi muževi ispraćali djecu u školu, a onda i sami odlazili raditi u tvornicu strojeva u Donjoj Glavini, precizno tokariti komade čelika s visokim udjelom ugljika.
Dvije plaće iz dva privredna subjekta u krajini svaki mjesec su dolazile u mnoga kućanstva, ali po duši govoreći, bilo je gadno. Najgorem neprijatelju ne biste poželjeli takvu užasnu komunističku diktaturu, tu zločinačku Jugoslaviju koja je nas Imoćane bezdušno napustila, ostavila nas da umremo na ledini bez igdje ičega, a mi smo, eto, milošću Božjom, preživjeli.
Odrastao sam slušajući ovaj nacionalistički mit. Šaptalo se, “da dica ne čuju”, kako nas Jugoslavija smišljeno drži nerazvijenima, privredno inferiornima, perfidno nas uništava zato što smo Hrvati, i nismo gotovo mogli dočekati da se to nasilje jednom zaustavi, da dođe odvažni i mudri Franjo Tuđman i kao Mojsije nas izbavi iz ropstva. Napravi državu koju ćemo voljeti jednako kao što ona voli nas. Kad se 1990. to napokon dogodilo, plesali smo na grobu neprijateljske države i do dana današnjeg, dvadeset sedam godina kasnije, pomamno plešemo, vrtimo guzicama i dižemo ruke vičući aleluja, sretni da Jugoslavije više nema.
Premda to ustvari, već jedno vrijeme, baš i nema smisla.
Nakon mnogogodišnje ružne agonije imotska je Vinarija koncem svibnja 2017. definitino i neopozivo prdnula u čabar, ostavljajući za sobom radnike bez plaće i metalne tankove u kojima je nekad kuhao mošt da trunu izvaljeni u visokoj travi. Jednaka stvar bila je i s Agrokokom. Valoviti lim na krovu nekadašnje farme nesilica davno je razgrabljen i pokriva mnoge privatne kokošinjce diljem Imotske krajine. Utihnuli su i Pionirkini šivaći strojevi, a tvornicu strojeva u Donjoj Glavini nije spasio ni briljantni poslovni um Miomira Žužula.
Temeljitost s kojom je hadezeovska vlast, i nitko mimo njih, likvidirala sva poduzeća u Imotskoj krajini upravo je zastrašujuća. Dijelom zbog gluposti, dijelom zbog nesposobnosti, a dijelom zahvaljujući slijepoj pohlepi, smrvili su u prašinu na tisuće starih, jugoslavenskih radnih mjesta, a novih, hrvatskih, su otvorili... trenutak, da izračunam...
Nijedno.
Dvadeset sedam godina traje to pustošenje i svih dvadeset sedam je HDZ na vlasti. Druge stranke u nas u Imotskom gotovo su statistička greška. Nedavno je baš u Slobodnoj Dalmaciji bila priča o načelniku u jednom selu. Taj je hadezeovac na funkciji kao Milo Đukanović u Crnoj Gori ili kao pukovnik Muammar al-Gaddafi u Libiji.
On premoćno pobjeđuje u prvom krugu lokalnih izbora, mlateći protukandidate kao teškaški međed žgoljavce u papir kategoriji. Građevinskom ga mehanizacijom ne bi maknuli s vlasti, premda je neškolovan, pokvaren i glup kao tava, višestruko se potvrdio kao totalno bezvrijedna osoba.
Njegov je učinak, kao i učinak bilo kojeg drugog hadezeovca u krajini, porazan. Jedino što je narod od njega dobio bila je šteta i kvar, ali će za njega opet glasati čak i oni koji su jednom radili u upropaštenoj Vinariji ili Pionirki, koje je HDZ lično i personalno zajebao, uzeo im pare i, jednako kao i njihove roditelje, otjerao na rad u Njemačku. Oni će glasati za HDZ jer zbog nečega, tajanstveno čega, još vjeruju u nacionalistički mit da ih je Jugoslavija, gdje su radili, mrzila, a da ih ova Hrvatska, u kojoj su dobili nogu u guzicu, voli. Pa zar nisu super ti Imoćani? Kako bi uopće mogao propasti tako razborit narod? Gdje je kraj državi koja ima tako inteligentne građane?