Razmišljamo li o školstvu, o trajanju i broju nastavnih sati, o predmetima, programima, o sadržaju i formi udžbenika, jedno se rješenje neminovno nameće, iz dana u dan sve je jasnije da će se djecu morati podijeliti. Od prvog razreda, možda i ranije, još od vrtića valja ih razdvojili na temelju jednog jedinog pitanja za njihove roditelje: “Želite li da vaš sin ili kći živi u Hrvatskoj ili potraži sreću u inozemstvu?”.
Ako bi mama i tata kazali da bi oni da im dijete ode odavde, mala ili mali bi učili dva obavezna i jedan izborni jezik, plus grčki i latinski, i tonu matematike, fizike, biologije, kemije, povijesti, zemljopisa, informatike, kibernetike, robotike, mehanike, hidrostatike, termodinamike, aeronautike, neurologije, sociologije, geologije, ekologije, agronomije, andragogije, logopedije, makroekonomije, numizmatike, heraldike, semiotike, psihijatrije i brojnih drugih znanja koja se traže u suvremenom, visokotehnološkom, brzom i bespoštedno kompetitivnom svijetu. Mališani bi svaki dan imali sedam školskih sati, bez predsata, dopunske nastave i dramske sekcije, a torba bi im težila između sedamdeset pet i osamdeset kilograma.
A ako bi, s druge strane, mama i tata izjavili kako im je želja da njihovi najmlađi ostanu na djedovini, ništa lakše, dobili bi samo dva predmeta. Za dječake vjeronauk i tehnički odgoj, a za djevojčice vjeronauk i domaćinstvo, i ništa drugo svih osam godina osnovne i četiri srednje škole. Čitavo bi školovanje pjevali o Isusu, ili o Hajduku, pekli kolače, crtali i igrali se plastelinom. Nastava bi im trajala dva puta po dvadeset, najviše dvadeset pet minuta, a onda bi ih nastavnici pustili u kladionicu preko puta ili da u grmlju iza škole jedni drugima pokazuju genitalije. Na kraju bi napravili, štajaznam, goblen. Maturirali bi s odličnim s narukvicom od plastičnih perlica ili navijačkim transparentom. A na fakultet, Bogu hvala, ne bi išli.
Zašto bi? Možete li se sjetiti ijednoga dobrog razloga da se netko u Hrvatskoj školuje? Iskreno, pogledate li uvažene zastupnike Mira Bulja, Željka Glasnovića, Brunu Esih ili Petra Škorića, je li vas to potakne da uzmete knjigu i intelektualno se razvijate? Je li vas zaključivanje Kolinde Grabar-Kitarović ohrabruje da istražujete iza horizonta? Ne pretjerujte, ostajete li ovdje, vjeronauk, tehnički i domaćinstvo su vam čisto dosta. Sve preko toga je nepotrebno, pa i štetno. Knjiga će vas uvaliti u nevolju, obrazovanje vas može samo unesrećiti. Zamislite, na priliku, jednu prosječnu, blesavu hrvatsku djevojčicu, ili nekog glupog dječaka, je li njima stvarno treba govoriti da je Zemlja okrugla, pa da nam se, joooj, miševi mali, uzrujaju i rasplaču zamišljajući kako stric Mate i strina Jennifer u Sydneyju vise naglavačke?
Za život kakav će oni imati Hrvatskoj, u vlasti Biskupske konferencije i Hadezea, u nacionalističkom i katoličkom teroru, u trajnom, iscrpljujućem prcanju kojekakvih vigilarea, opus deija, branitelja, molitelja, udovica, časnih sestara i osuđenih ratnih zločinaca, djevojčice i dječaci trebaju nešto jednostavno i utješno kao sladoled od vanilije. Nešto što mogu razumjeti. Bog je razdvojio svjetlo od tame i vodu od kopna i na koncu stvorio ženu i muškarca i dao im da jedu plodove sa svih stabala osim jednog. I točka. Stani, linđo, dosta je bilo.
Josip Markotić, poštovani doktor teologije, nastavnik na Katoličkom sveučilištu, vijećnik u Gradskom vijeću Splita i Mostov kandidat za gradonačelnika na prošlim lokalnim izborima napao je fizičara Ivicu Puljka da školskoj djeci pripovijeda o Velikom prasku, crnim rupama, rađanju zvijezda, antimateriji i gravitaciji i drugim bezbožnim sranjima. Teolog i vijećnik tvrdi da su ga neki roditelji uznemireno obavijestili kako im je nejač izložena beskrupuloznoj ateističkoj agitaciji da je kozmos star četrnaest milijardi godina.
Mališani su došli iz škole tresući se. Piškili su gaće od užasa. I doma su njihovi, jasno, po-pi-zdi-li. To je, rekli su, totalno suprotno našem tradicionalnom načinu života, našoj kršćanskoj, kako se ono, Jozo, reče, uljudbi. Nisu se za to naši momci u Vukovaru borili. Ne, ne, dragi. Teorija velikog praska, boga joj ćaćina, gora je od Istanbulske konvencije. Dopustimo li teoriju velikog praska u školama, što je sljedeće, da se lezbijke žvale na ulici, a muški ulaze u ženske zahode?
Pobunu ovih roditelja i njihovog zastupnika u Gradskom vijeću Splita, bit će vam možda neobično čuti, ja potpuno razumijem. Ako to ne žele, djecu vjerskih fanatika, nacionalista i desničara valjalo bi poštedjeti učenja o Galileu, Koperniku, Einsteinu i Newtonu. U nastavnom programu im ne bi trebalo biti ništa izvan Biblije, a pogotovo ne nešto što proturječi Bibliji. Glupo je klince tjerati da čitaju Alberta Camusa ili Henrika Ibsena. Ostanu li živjeti u Lijepoj našoj, život će im i bez toga biti dovoljno gadan. Za jadne, ponižavajuće poslove koje će raditi, za izrabljivanje koje će trpjeti, za razumijevanje njihovih narodnih poslanika i predsjednica, na kraju krajeva, ne treba zaista pročitati nijednu knjigu. Pustimo djeci da uživaju u katoličkim slikovnicama u kojima zmije razgovaraju sa ženama.
Ali, ako pripremate svoju malu ili maloga za život u nekoj prosvjećenijoj američkoj ili europskoj sredini gdje se čitaju i knjige napisane nakon drugog stoljeća nove ere, gdje ideja velikog praska nije zazorna, a prepisivanje diplomskih i doktorskih radnji se drži sramotnim, vaše će dijete morali ozbiljno zapeti. Ni sedam sati, plus predsat, dopunska i dramska sekcija, neće im biti dovoljno da nadoknade zaostatak koji je naša zemlja dosad napravila i još će napraviti.