Nevolja je s Isusom Kristom da je javno dobro. On i sve oko Njega je narodno blago. Public domain, kako bi se engleski kazalo. Open source, rekli bi kompjuteraši. Kad je prije skoro dvije tisuće godina umro razapet na križu na brdu iznad Jeruzalema, Mesija i Spasitelj bio je bez djece, a ni kasnije, u kratkom vremenu između uskrsnuća i definitivnog odlaska svome nebeskom Ocu, nije ih pokazivao želju praviti.
Pored toga, bio je jedinac, nije imao braće, sestara ni poznatih rođaka. Izuzme li se bijedna halja koju su kockom razdijelili rimski vojnici, sve što je imao otišlo je naposljetku nekolicini učenika. Oni su jedno vrijeme brinuli o Njegovoj intelektualnoj ostavštini. S promjenjivim su uspjehom, koliko su već pripovjedačkog dara imali, opisali zgode iz Isusovog života, anegdote sa Samarićanima, bludnicama, trgovcima, smokvama, ribama i vinom na kanskoj svadbi, mudre izreke i savjete mladima, ali i od toga je prošlo mnogo godina, pomrli su i učenici i njihovo potomstvo, na evanđelja i poslanice su davno istekla autorska prava, upravo kao i na Ilijadu, Gilgameš ili narodnu pjesmu “Mamica su štrukle pekli”.
Danas to može štampati tko se sjeti, krčmiti Isusovo naslijeđe kako ga je volja. Citirati Isusa Krista kako mu se ćefne, i u prikladnom i u neprikladnom kontekstu, ili aplicirati Njegov lik na privjeske, majice, natikače, šalice, pepeljare i postere, staviti Ga u reklamu za usisivače, mikrovalne pećnice, vunene čarape, šampone za suhu i ispucanu kosu, da oglašava osvježavajuća bezalkoholna pića, polumasne sireve, tjesteninu s jajima, čajeve za mršavljenje, pseću hranu i udrugu građana “U ime obitelji”, a da ni Isus ni itko Njegov ne dobije ni centa od toga.
Na primjer, naslika li akademski slikar Josip Botteri Dini, sasvim originalno, sedamnaest i po tisuća raspela i njegova kći i zet još toliko, neće im se s odštetnim zahtjevom za prikazivanje njihovog pretka javiti nasljednici iz Galileje, napominjući uzgredno kako nijedno od njihovih ulja i akvarela i grafika nema blage veze s čuvenim događajem na Golgoti. Stvar je potpuno drugačije izgledala. Da se Isus pojavi na izložbi njihovih sakralnih motiva, niti bi Ga Josip Botteri Dini, njegova kći i zet prepoznali, niti bi On sam shvatio što je predmet njihovog likovnog stvaralaštva. Podižući i spuštajući naočale, Isus bi se unosio u slike na zidovima i baš Ga ni na šta ne bi podsjećao ispijeni i dugokosi muškarac koji se zbog nekog razloga na svima ponavlja.
Jednako bi vjerojatno bilo i da Isus slučajno, slijedeći skupinu japanskih turista, uđe u zagrebačku prvostolnicu na Kaptolu i spusti se na klupu u vrijeme koncelebriranog misnog slavlja koje predvodi nadbiskup Josip Bozanić. Nakon minute ili dvije izgubio bi zanimanje za propovijed, ljubopitljivo se osvrtao gledajući zidne slikarije i prenuo tek kad bi Mu se učinilo da je muškarac za oltarom sa svojim smiješnim naglaskom izgovorio Njegovo ime.
“Oprostite, nisam dobro čuo, je li ovaj možda spomenuo Isusa Krista?” šapatom bi upitao Isus Krist čovjeka do sebe.
“Tako je”, potvrdio bi mu ovaj.
“Ludilo!” zaprepastio bi se Spasitelj.
O Njemu, tesarovom sinu koji je proveo jednostavan i skroman život u jednom prašnjavom palestinskom selu, ne želeći zaista biti ništa više od dobrog Židova, nepoznati ljudi govore nevjerojatne stvari, stječući veliki društveni ugled, strašnu političku moć i nepojmljive imetke. Dižu se vojske, mačevima sijeku prašumski divljaci, spaljuju heretici i okreću milijarde od svetih slika, križića na lančićima, ilustriranih Biblija za mlade i drugog kršćanskog merchandisinga. Tržište je u kaosu. Nema nikakvih mjerila. Kako su autorska prava na evanđelja istekla, a zakoniti potomci Isusovih učenika izumrli, teško je reći što je istinito, a što krivotvoreno, tko smije proizvoditi i prodavati postere, knjige i majice? Isus Krist je nezaštićena robna marka kojom se bogate bezbrojni neovlašteni distributeri.
Mnogi, istina, tvrde kako su vjerodostojni nastavljači nauka. Nema dana da se u novinama ili na televiziji ne javi nekakva kršćanka ili kršćanin gnjevni da se njihova vjera izopačuje i vrijeđa, no nije do kraja jasno zašto se ona ili on predstavljaju zakonitim Isusovim nasljednicima? Jednako kao što je dvojbeno po čemu je netko veći Hrvat od drugoga, što to točno Miroslava Škoru i Nina Raspudića čini autentičnijim tumačima nacionalnih interesa od Leta 3 i Borisa Dežulovića, maglovito je i zašto se netko drži kvalificiran kazati što bi se Isusu Kristu svidjelo, a što ne bi. Napokon, ti što drže da znaju što se Isusu svidjelo, neobično često zagovaraju mržnju, pozivaju na nasilje, mašu mačevima, pozivaju na linč, čine, u jednu riječ, koješta što se Isusu pouzdano ne bi svidjelo.
On je naprosto javno dobro, kao javni pločnik, svi Ga gaze i pljuju. Ostao je jadan i sam, bez ikoga svoga, da Ga svakakvi sumnjivi ljudi iskorištavaju, izvrću Njegove riječi i mlate pare na Njegovom liku i djelu. Nema nikoga da Ga pravno zaštiti, da Željka Markić, Marko Perković Thompson, sisački biskup Vlado Košić i drugi naši viđeni desničari jednom napokon dobiju dopis iz ovlaštenog odvjetničkog ureda, gdje se pod prijetnjom tužbe i ovrhe traži da prestanu spominjati njihovog klijenta, tridesettrogodišnjeg Isusa Krista s prebivalištem u Nazaretu, zanimanjem Otkupitelja svijeta. To bi po kratkom postupku sve riješilo. Da im zaprijetiš da ćeš im uzeti pare, mnogi bi se naši viđeni desničari, uvjeren sam, brzo odrekli Isusa.