Još od lipnja namjeravao sam posjetiti Nađu i Hajrudina na Korčuli, a došao sam im istom u ponedjeljak, na samom izmaku ljeta. Nismo se vidjeli valjda dvije godine. On je otišao u penziju s katedre strojarstva na sveučilištu u Ohiju, a ona je zatvorila vrtić u prizemlju njihove kuće, pa su prodali i kuću, utovarili sve svoje stvari u kamion i preselili se dvije hiljade petsto milja istočno, u sunčanu Kaliforniju, bliže svojima.
Dočekali su me u pristaništu u Prigradici i odmah odveli na večeru u Pupnat. Vozeći uskom i vijugavom otočkom cestom između vinograda i maslinika, kažu kako su, Bogu hvala, svi dobro i zdravo. Snaha Lejla, odvjetnica, zaposlena je u jednoj manjoj kancelariji u San Franciscu, a sin Mirza u Appleu, uobičajeno, putuje preko Pacifika i obilazi tvornice u Kini. Putuje, istina, nešto rjeđe otkako je napredovao do mjesta senior managera. Lejla i Mirza su po cijele dane na poslu, pa Hajrudin i Nađa pokupe unuke iz škole, daju im ručak i pomognu s domaćim zadaćama.
Nešto kasnije, dok u blagoj rujanskoj večeri jedemo genijalnu janjetinu s bižima u pupnatskoj konobi Mate, pripovijedaju kako su na početku ljeta, dolazeći iz Amerike, svratili kod prijatelja Dževada u Norveškoj. Dževad, jednom novinar u Oslobođenju, u ratu se zatekao u izbjegličkom kampu u Mysenu, sat vožnje južno od Osla, tjeskoban i sam, nemajući nikakve predstave o tome što bi mogao raditi istrgnut iz zavičaja, u stranom svijetu, kad mu je prišao jedan lokalni izdavač i predložio osnivanje novina za sve brojnije bosanske iseljenike. Dao mu blesavi Norvežanin, bez ikakvoga svoga interesa, poslovni prostor, namještaj i kompjutere, pomogao naći donacije. Od 1995. do 2015. cijelih je dvadeset godina svaka dva tjedna gore kod polarnog kruga izlazila tako Bosanska pošta s izbjegličkim pričama, savjetima kako dobiti papire u Austriji i oglasima u kojima sestra Zehra traži brata Nusreta, zadnji put viđenog u proljeće 1992. u Vrbici kod Goražda, ako on ovo čita neka se javi na adresu...
Sutradan ujutro, dok pijemo kavu na njegovoj terasi s pogledom na Hvar i Pelješac i plavi lanac Biokova u pozadini, Hajrudin mi na mobitelu pokazuje fotografije druženja Bosanaca snimljene u rascvaloj bašči jedne skandinavske drvene kuće. Okrenulo se janje na ražnju, kako bi i moglo drugačije kad se naši okupe. Pusti mi zatim i kratki video na kojemu jedan dvanaestogodišnji dječak virtuozno svira harmoniku. To je, kaže, Tarik, pobjednik na svim dječjim harmonikaškim natjecanjima u Norveškoj, nedavno je čak svirao s velikim jazz pijanistom Chickom Coreom, a ovaj ovdje što ga prati na gitari mu je otac Haris, kirurg, jedan od vodećih norveških stručnjaka za rekonstrukciju dojke.
Prije dvadesetak godina jednom seljaku nekakav poljoprivredni stroj odrezao šaku. Doveli ga onesviještenog, bijelog kao zid, s krvavim patrljkom u bolnicu, a dežurni liječnik pita gdje je šaka. Ostavili je, kažu, kod kuće. Joooj, jeste normalni, viče liječnik, brzo se vraćajte po nju. Sve norveške novine i televizije donijele kasnije čudesnu priču kako je jedan bosanski izbjeglica jednom njihovom spasio ruku.
Govori mi dalje Hajro o jednom svom studentu iz Sarajeva, pustolovu koji mu je poštom slao ribu, velike komade lososa i iverka u ledu s Aljaske, a kasnije propao u nekakvom poslu s nekretninama u Los Angelesu, i o desecima drugih Bosanaca koji su se rasuli diljem planeta, a ja se pravo ne mogu nasititi Hajrinih priča. Ohrabrujuće je slušati kako je čovjek zapravo jedan otporan i prilagodljiv oblik života. Iščupaš ga s jednog mjesta, a on pusti žile i čvrsto se uhvati na drugome, nastavi rasti u tuđem, prividno jalovom tlu i negostoljubivoj klimi. Stotine tisuća njih pobjegli su krajem prošlog stoljeća od krvi i užasa, s dvije stotine maraka i najlonskom vrećicom u koje su u žurbi utrpali nekoliko komada veša i album s obiteljskim fotografijama. Otišli su daleko, daleko, sve do Osla, Toronta, Farga u Sjevernoj Dakoti ili Saint Louisa u Missouriju i tamo se, usprkos nepoznatom jeziku i običajima, usprkos strahu i malodušnosti, zaposlili, napredovali, otplatili kuće, postali ugledni građani, vrijedni članovi zajednice.
U utorak popodne izljubio sam se s Nađom i Hajrom i obećao im da ćemo se u budućnosti češće viđati, premda znamo da vjerojatno nećemo, a zatim se u Veloj Luci ukrcao na trajekt za Split. Putem sam čitao poznati predsjedničin intervju Kleine Zeitungu, gdje ona upozorava kako je Europa bila naivna s izbjeglicama. Zaista, pomislio sam, gdje je ljudima pamet bila kad su odrpance primali k sebi? Kakve su to samo budale nesmotreno uzimale izbjeglice za profesore i senior managere, davali im urede i kompjutere ili čak, kao jedan norveški seljak, lakovjerno puštale da ih izbjeglice operiraju? Da je bio mudriji, seljak je sad mogao imati blistavu čeličnu kuku na zapešću.
Na portalima i društvenim mrežama predsjedničin je intervju potaknuo bezbrojne vesele komentare, uglavnom zbog rečenica kako u Jugoslaviji nisi smio kazati da si Hrvat i kako nije bilo jogurta s ribizlom, ali jednako je glupo, možda i gluplje da se ona austrijskim desničarima, povodljiva i slaba kakvu je poznajemo, ulizuje tvrdnjama kako će muslimanske izbjeglice iz Sirije i Afganistana razoriti kršćansku Europu. Kad hrvatska predsjednica žalosno primjećuje da izbjeglice nemaju mnogo veze s našim načinom života, morate se upitati kakav je to naš način života i po čemu je točno bolji od izbjegličkoga? Meni se nekako čini da je za naš način života opasnija politička stranka gospođe predsjednice.
A jednako mi je komična i njezina izjava kako izbjeglice iskorištavaju dobrotu Europljana? Zar ona ima neku dobrotu? Meni se čini oholo takvo nešto kazati, a ne čini mi se ni istinito. Mjerimo li dobrotu našeg kontinenta dobrotom hrvatske predsjednice, naš bi kontinent bio vrlo tužno mjesto. Europa, kakva je da je, ipak je bolja od Kolinde Grabar Kitarović.