KLASA OPTIMIST

PIŠE ANTE TOMIĆ Sljemenska utrka dokazuje kako u Hrvatskoj slava nikad ne postane stara slava

Zagreb, 040118.
Medvednica, Sljeme.
Utrka muskog slaloma Snow Queen Trophy 2018 u sklopu Audi FIS Ski World Cup koja se vozi na Crvenom spustu. Na fotografiji: navijaci.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajač / CROPIX

 

Kad gledate Snježnu kraljicu i kontate što sve treba imati za jedno skijaško natjecanje, shvaćate da Zagreb, od svega, ima samo nizbrdicu. A ni ta nizbrdica, ruku na srce, nije bogzna kaj. Gledajući, dakle, tu žalosnu predstavu, neizbježno vam se nametne, drsko vam se u lice unese strašna istina kako smo mi ovdje, valjda genetski, ili možda od nekakvog zračenja iz zemlje, ili od vode koju pijemo, lakomisleni i glupi ljudi.

Ozbiljna skijaška natjecanja za Svjetski kup, kao što znamo, uvijek su u nekakvim planinskim mjestima, visoko pod vedrim plavim svodom, Madonna di Campiglio, Kitzbühel, Val-d’Isère ili Garmisch, katkad i na pet hiljada metara nad morem. A znate li na koliko je metara nadmorske visine start sljemenske utrke? Na devetsto osamdeset pet. I spušta se krivudavo sve do smrtonosnih sedamsto osamdeset pet. Dvije stotine metara golog užasa za hrvatske porezne obveznike. Jer naravno da će na kraju oni sve to platiti.

U ozbiljnim planinskim skijalištima poput Madonne di Campiglio ili Val-d’Isèrea, za početak, u prosincu i siječnju uvijek ima snijega. A onda je tu i jasna ekonomska računica. Sa stotinama hotela i desecima tisuća gostiju što se ugriju kuhanim vinom pa pjevaju i mašu zastavama uz stazu, utrka je dio turističke sezone, dragulj njihove izvanpansionske ponude. Svjetski skijaški kup je u Garmischu nešto kao Ribarska noć u Makarskoj, događaj koji je prirodno u tome mjestu, koji pripada tradiciji, klimi i krajoliku.

U Zagrebu se, s druge strane, sve mora dotegliti kamionima uzbrdo, svake godine ponovno, od nule, i snježni topovi da se pokriju prvi jaglaci i visibabe, i štandovi s kobasicama, i kuhani kiseliš, i hostese preko Student servisa i razdragana publika. Milijuni se potroše da se cijeli cirkus u pet dana montira i razmontira kao scenografija za lošu predstavu. Ta Snježna kraljica, poznata i kao Kup kneza Grigorija Aleksandroviča Potemkina, onako kako je na Sljemenu, jednako bi zaista mogla biti i na Vidovoj gori na Braču ili na Srđu iznad Dubrovnika.

I sad kad sam ovo spomenuo, ispunila me strava da bi uskoro mogli i imati i jedan muški slalom na Srđu, i ženski veleslalom na Braču, i skijaške skokove na Marjanu, i skijaško trčanje u Baškoj Vodi, jer tko zna gdje je kraj, kako bi se uopće mogla precijeniti glupost naših ljudi? Snježna kraljica, napokon, nije prvi slučaj da smo se opijeni nekakvim sportskim uspjehom bezglavo bacili u trošak koji nas je upropastio. Pogledajmo samo niz besmislenih, razvratno golemih i praznih sportskih dvorana na rubovima naših gradova, sagrađenih prije desetak godina za jedno Svjetsko rukometno prvenstvo, kojega se danas nitko ne bi sjećao da nije kredita koji će klati još najmanje dva hrvatska naraštaja.

Bila je tako negdje u švicarskim ili talijanskim Alpama nekakva pobjeda Janice Kostelić, pa se navečer u hotelskom baru, u kožnim naslonjačima kod kamina od grubo klesanog sivog kamena popilo, među ministrima, zastupnicima, gradonačelnicima i sportskim funkcionerima na izdašnim deviznim dnevnicama zaredale su se runde skupog alkohola, društvo je bivalo sve neumjerenije, mahnitije. Moćne hrvatske budale nepovezano i frfljavo su nazdravljale kako su Švicarcima i Talijanima pokazali šta je skijanje, a još bi oni šupci videli kak se to dela da dođu k nami na Sleme. Ajmo, u pičku materinu, napravit jednu utrku Svjetskog kupa u Zagrebu, predložio je netko. Ajmo, viknuli su svi uglas, a jedan konobar Bosanac, došao u ratu kao izbjeglica iz Vareša, kod šanka se zaprepašteno pljesnuo dlanom po čelu.

Mnogo godina kasnije na jednoj kosoj ledini iznad glavnog grada se i dalje organizira Snježna kraljica, premda je Janica Kostelić odavno prestala skijati i skijaški je svijet u međuvremenu dobio neke druge prvake i idole, a nijedan od njih nije Hrvat ili Hrvatica. Ali nema veze. Narod još uvijek griju nekadašnje pobjede. Jer za Hrvate zapravo ne postoji nešto takvo kao što je stara slava.

Još je jedno vrijedno saznanje o našem mentalitetu koje se dade naučiti iz ovoga neobičnog slučaja - ono što je drugima stara slava, Hrvatima je naprosto slava. Ako ovdje jednom nešto dobro uradite, to ne prolazi. Zasluge ostaju do smrti, zajedno s državnom mirovinom i svim počastima. Ljubo Ćesić, na primjer, jednog je proljetnog jutra prije dvadeset sedam godina na Plitvicama vozio autobus u kojemu je poginuo hrvatski policajac Josip Jović, a nakon toga je stekao i generalski čin, i diplomu Prometnog fakulteta, i bio zastupnik u Saboru, i ministrica obrazovanja s njim se ovih dana ozbiljno konzultira o nastavi suvremene povijesti, iako je dosta nejasno čime nas je taj šofer ustvari besmrtno zadužio, što je on napravio osim opisanog herojskog čina za upravljačem motornog vozila D kategorije?

Dobro, Janica Kostelić je napravila mnogo, ali opet, mnogo je i vremena prošlo. Prije dvanaest godina je prestala skijati. Jedva se itko više sjeća njezinih nadmoćnih vožnji i narodnih veselja na Jelačić placu. To je starozavjetna priča. Hrvatska slalomska šampionka lik je iz Knjige o Makabejcima iz pera darovitog galilejskog kazivača Brune Kovačevića. Janica Kostelić postaje nešto nalik Dragutinu Tadijanoviću, slabom pjesniku koji je jednom u mladosti, s dvadeset šest godina napisao rijetku pristojnu pjesmu o majci što dugo u noć, u zimsku gluhu noć bijelo platno tka, a zatim je desetljećima kasnije po školama čitao generacijama zbunjene djece koja nisu imala pojma što znači glagol tkati, jer su odjeću obično kupovali u Benettonu i Zari, a dugo u noć, u zimsku gluhu noć su igrali PlayStation ili gledali čitave sezone američkih televizijskih serija.

Gledajući natjecanje za Svjetski skijaški kup na Sljemenu mi se, kao i kad čitamo Tadijanovićevu poeziju, grčevito trudimo da uživamo, glumimo kako nam je super, ali se svejedno nadamo da Snježna kraljica neće, kao Tadijanović, poživjeti sto dvije godine.

Izdvajamo