Ne vjerujete li u Boga, ne možete znati što je dobro, a što zlo, tvrde naši župnici i vjeroučitelji. Svake nedjelje u svim crkvama tumači se kakav bi strašni, krvavi kaos bio naš svijet da nema Bradonje nebesima. Bez Njega čovjek ne bi bio bolji od životinje. Bio bi niži oblik života, lakomislen, sebičan, okrutan, proždrljiv, pohotan, lijen, prljav, bio bi, u jednu riječ, slabo biće u vlasti nagona. Pravednost, umjerenost, velikodušnost, razboritost, marljivost, sve vrline i kreposti dolaze od Boga.
Kažete li da ste ateist, župnici i vjeroučitelji vas sažaljivo pogledaju. O, sirota budalo! O, slijepče! O, nerazumno dijete, ponavljaju oni tužnim glasom, uvjereni kako znaju nešto što vi ne znate. Doživljavaju vas moralno manjkavim, nejakim, inferiornim, glupim. Zbunjeno se izmičete kad vas svojim tustim, mekoputim svećeničkim dlanom krenu pokroviteljski pomaziti po obrazu.
Strah, šapću oni strastveno, plamenih očiju. To je ono što nas čini ljudima, strah od Onoga koji odozgo sve vidi i sve zna. Mi smo dobri, milostivi, pravedni i slušamo mamu i tatu zbog toga što nas On gleda i čitav život nam ocjenjuje i svakome na kraju po zasluzi daje, nagrađuje one ispravne, a kažnjava nevaljalce. Svijet funkcionira jer veliki svemirski policajac neprestano motri na njega. Kršćanstvo, kao i islam ili judaizam, sve religije zapravo počivaju na istoj pretpostavci: ne zajebavajte se, objekt je pod videonadzorom.
I to je valjda razlog zašto je Hrvatska jedna visokomoralna, kreposna zemlja, jer u njoj u visokom postotku žive vjernici koji se boje Boga. Naši su ljudi takvi pobožni katolici da već ako nehotice, ne razmišljajući, uberu slatki plod sa susjedove šljive, što se jednom granom nadvila preko ograde njihovog imanja, premru od užasa kad shvate kakav su grijeh napravili. Padnu na koljena i suznih se očiju nijemo mole Svemogućeg i Svevidećeg da im oprosti.
Bio je tako ugledni hadezeovac, u mladosti veliki boksački šampion, a kasnije saborski zastupnik, privrednik, znanstvenik i pisac, pokrovitelj i mecena, kojemu je iznad radnog stola visjelo vješto izdjeljano raspelo od maslinova drva. On je dovodio franjevca egzorcista da mu blagoslovi ured i od svih u poduzeću koje je vodio zahtijevao da jednom mjesečno odlaze na misu. Ako bi tkogod izostao, pored njegova bi imena upisao jedan prijekorni minus. Ugledni je hadezeovac strogo pazio na duhovne potrebe svojih zaposlenika, a ako je bila koja zaposlenica, pa još mlađa, zgodnija, priskočio bi joj ispuniti i poneku tjelesnu.
Otkrilo se to posljednjih desetak dana. “Ja bi tebe jebao da ti sedam dana ne bi stajala na nogama”, ljubazno je predložio jednoj nesretnici, a drugoj nije ni najavljivao svoje bludne namjere, pitao može ili ne može, već je s leđa zgrabio ženu za grudi i gurnuo joj ruku u gaćice. Bio je seksualni grabežljivac od kojega su zaposlenice drhtale, nemilosrdno ih je napadao u uredu, pred ukočenim očima Isusa obješenog radnog stola.
I, šta mislite, je li mu koji put pogled pao na Raspetog od maslinova drva? Je li se predani katolik, boksački šampion, saborski zastupnik, privrednik, znanstvenik i pisac, pokrovitelj i mecena barem na sekundu uplašio gnjeva Svevidećeg i Svemogućeg s prstom u vagini neke prestravljene žene? Pretpostavljam da nije. Razbojnici se nikad ne uplaše iako svi imaju Boga na zidu. I onaj premijer koji će zbog besramne pljačke provesti mnogo godina u zatvoru, i onaj ministar koji mu je pomagao, a naposljetku je kažnjen samo da guli krumpire, i onaj general koji je zapovijedao ubojstvima srpskih civila, kao i onaj što je zapovijedao zatvaranje i mučenje bosanskih muslimana, i onaj poduzetnik koji je krao milijune dok su njegove blagajnice i nedjeljom i blagdanom radile za kikiriki, svi su, da ih više ne nabrajam, trajalo bi do prekosutra, u nedjelju ujutro bili na službi u prvom redu župne crkve i složno se tukli u prsa ponavljajući: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.
Gledajući u novinama uglednog silovatelja kako nacereno pozira s raspelom u ruci pomislio sam kako je to došlo gotovo predvidljivo da je gad vjernik. Puni su zatvori vjernika. Isus i Gospa glavni su motivi lepoglavskih tetovaža. U posljednjih dvadesetak godina tako je mnogo vjernika jelo i spavalo na račun Ministarstva pravosuđa da bi policija i Državno odvjetništvo mogli napraviti vanjske urede ispred crkava.
Napokon, kad ste zadnji put pročitali u novinama da je neki ateist ubio ratnog zarobljenika, opljačkao državne pare, silovao tajnicu ili prebio majku svoje djece? To se baš ne događa često. Neće vam se možda svidjeti, ali statistika je neumoljiva: ateisti su, općenito, uzorniji građani. Anarhisti, komunisti, materijalisti, darvinisti i slični bezbožnici za društvo su neusporedivo manje opasni od predanih katolika u štofanim hlačama.
Suprotno tvrdnjama župnika i vjeroučitelja, ne morate ići u crkvu da biste shvatili razliku između dobra i zla i nije strah od Boga ono što vas priječi da tajnici gurnete ruku u gaćice. Dobro i zlo je samo u vama, u vašem umu i srcu, neovisno od Vrhovnog bića na nebesima. U Svemogućeg i Svevidećeg koji svima na kraju odreže po zaslugama, po mom mišljenju, ne vjeruju ni ugledni hadezeovci. I dobročinitelji i mecene iz prvih crkvenih klupa znaju da nema ni raja za ispravne, ni pakla za nevaljale. Nitko nas odozgo ne gleda. Svemirski policajac odavno je napustio dužnost i svatko čini što hoće, znajući da u prašnjavim nadzornim kamerama nema kazeta.