S vremena na vrijeme, kad se perverzno uželim nečega stvarno glupog, uzmem čitati jednu od onih zapanjujućih hrpa riječi koje za jedan desničarski portal marljivo lopata zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak. To je totalna pišurija, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Taj siroti čovjek napisao je prije nekoliko dana nešto kao nekrolog glumcu Ivi Gregureviću, “legendarnom Netjaku”, kako ga on zove, pa usput žaluje da velikani hrvatske kulture, eto, umiru, ili ih se, poput Zlatka Hasanbegovića, odbacuje, a narodu ostaju izdajice, komunisti i Jugoslaveni: “Frljić, Brešan, Rajko Grlić, Dalibor Matanić, Antonio Nuić...”
Teško je kazati koje su kulturne zasluge Zlatka Hasanbegovića, nema pisanih tragova da nam je taj ikad išta vrijedno napisao ili snimio. S druge strane, dokazima se dade potkrijepiti da je Ivo Gregurević igrao u dva filmska naslova Dalibora Matanića, u “Kinu Lika” i “Ćaći”, i jednako toliko Brešanovih, u “Maršalu” i “Svjedocima”. Scenarij za ovaj drugi, uzgredno rečeno, potpisuje Jurica Pavičić.
Komunisti i Jugoslaveni
Nadalje, Ivo Gregurević je, po tvrdnjama svih kritičara, svoju životnu ulogu imao u “Čarugi” Rajka Grlića, a portali mu posljednjih dana neizbježno spominju i film “Što je muškarac bez brkova”, koji je režirao Hrvoje Hribar prema priči koja je, da oprostite, moja. I napokon, “legendarnog Netjaka” je napisao Miljenko Smoje.
Pogledajte samo kakva je to razbojnička banda! Kakve je samo krasne filmove i televizijske serije pokojni Gregurević napravio s nama komunistima i Jugoslavenima!
Zaista, da nije komunista i Jugoslavena, što bi narod uopće gledao? Da ne bi možda gledao, ajde da se našalimo, Jakova Sedlara?
Ivu Gregurevića slabo sam poznavao, ali naši rijetki i usputni susreti bili su tako intenzivni da ih se i danas s osmijehom sjećam. Mislim da je 2006. bila, došao je s Dolores Lambašom na filmski festival u Puli, u američkom džipu iz Drugog svjetskog rata.
Znate te džipove iz filmova, s bijelim petokrakama na vratima. Dao me je nagovoriti da se ukrcam s njim od hotela na Verudeli do Arene u centru. Prošli smo kroz cijeli grad kao Lee Marvin i Charles Bronson u “Dvanaestorici žigosanih”, ali dok je trajalo, iskreno, nije mi bilo naročito zabavno.
Nikad nisam vidio ništa opasnije od toga autića. Svaku užasnu sekundu naše, srećom, kratke vožnje zamišljao sam kako džip poskakuje na nekoj rupi i mi letimo kroz zrak i udaramo glavama o pločnik. Noge su mi se tresle kad sam napokon izašao iz toga sivomaslinastog mrtvačkog kovčega, a Ivo i Dolores su se samo smijali.
Filmski kirvaj
Nešto kasnije, početkom rujna, ponovno smo se sreli u njegovu posavskom zavičaju, na fešti koju je napravio za svoje prijatelje i susjede. Među uzbudljivijim i veselijim kulturnim događajima u nas posljednjih su dvadeset godina ljetni festivali koje glumci organiziraju u provincijama u kojima su ponikli, Vedran Mlikota u Zagvozdu, Goran Bogdan u Širokom Brijegu, braća Navojec u Bjelovaru, ali najopičeniji od svih, bez konkurencije, je Gregurevićev filmski kirvaj u Orašju.
Zabava s kotlovinom i tamburašima održava se pod zvijezdama uz Savu. Ako ste gledali “Apokalipsu danas” Francisa Forda Coppole, ovo je dosta slično: rijeka, blato, šaš, komarci, plamen baklji, splavi koje tiho plove na mjesečini. Jedino što su kod Coppole junaci urođenici našaranih lica, a u Gregurevića snaše u vezenim narodnim nošnjama i hadezeovski ministri Posavskog kantona u šanerskim Bossovim odijelima.
Dolores Lambaša popela se na pozornicu da pjeva s Miroslavom Škorom i, ljudi moji, njezin glas, trebalo je to izdurati. Narod se jadan napatio kako se nije valjda napatio ni dok su četnici bombardirali koridor. Jedino je Ivo Gregurević očarano, netremice zurio u nju. Neizmjerno je volio lijepu i nesretnu Lambašu.
Bio je veliki filmski junak, jedan od onih mrkih, šutljivih pustolova u koje se dječaci zaljubljuju, kauboj, revolveraš, odmetnik, revolucionar, general. A onda bi se nasmiješio i bio drag i topao, mek kao duša, prijatelj i brat svim ljudima. Ako i niste glasali za stranku za koju je on glasao, Zvonimiru Hodaku će to biti teže shvatiti, Ivi Gregureviću to nimalo nije smetalo. S njim smo svi bili naši.