Župan Alojz Tomašević optužen je za obiteljsko nasilje, a policija u takvim slučajevima optuženome oduzima oružje. Da šamaranje i naguravanje između muža i žene ne bi preraslo u vatreni obračun, da ne bi on nju nastrijelio kao srnu ili ona njega upucala kao zeca, iz kuće su preventivno odnijeli lovačku pušku, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Sve je učinjeno kako je red, ozbiljno, temeljito, razumno, po zakonu i boljim običajima civiliziranog svijeta. Nema tu ništa smiješno, ili makar civiliziran svijet ne nalazi ništa smiješno ako muž mlati ženu, ali Alojz Tomašević ipak se odlučio našaliti.
Alojze, Alojze, đavle jedan
Razoružani župan došao je u lov s praćkom, a njegovi prijatelji lovci, sve ugledni hadezeovci, od smijeha su popadali guzicama u snijeg. Sline su im na nos pošle kako je to bilo urnebesno.
Ha ha ha, Alojze, đavle jedan, šta tebi neće pasti na pamet, kazali su oduševljeno okupljeni generali, gradonačelnici i zastupnici i baš nijednoga nije smetalo da vic dolazi od toga da je župan Tomašević prekršio zakon, da je na početku vica Tomaševićeva žena dobila batine. Njima, pretpostavljam, nije ni mrsko da se neka lajava glupača ošine po zubima.
Gledajući ih kako nacereni poziraju s Tomaševićevom praćkom došlo mi je jasnije zašto HDZ ne želi potpisati međunarodnu konvenciju protiv obiteljskog nasilja, pa sam se i sam naposljetku, kiselo i preko volje, nasmijao.
Nije zaista sasvim neduhovito kad ljudi od zakona, visoki državni dužnosnici, generali i zastupnici, sa zakonom prave sprdnju. Kad se zakonodavci rugaju zakonu, dobar je trenutak da se zadovoljno pljesnete po butini i rečete: "Bog ti jadan, koja je ovo komedija od države!"
A nije ovo prvi takav Tomaševićev vic. Nedavno nas je sve razvedrilo kad je premijer Andrej Plenković nepopustljivo zaključio kako obiteljski nasilnik ne može biti župan, a Tomašević na to samo vragolasto namignuo i rekao: "Aha, kako da ne. Evo trčim dati ostavku".
Zakon i bolji običaji civiliziranog svijeta ovdje su smiješna pojava. Odlučite li da za vas ne vrijede, nitko vas ne možete natjerati da ih prihvatite, čak ni Plenković, službeno najmoćniji čovjek u zemlji. Taj je zapravo tako nemoćan da se gotovo sažalite nad njim, dirne vas u srce kako ga inače strašljivi hadezeovci ne šljive ni pola posto.
U nizu žalosnih primjera hadezeovci su naprosto odlučili ignorirati ono što im je predsjednik Vlade i šef njihove stranke zapovjedio. Ive Sanadera su se u snovima, u zaključanom stanu, pod toplom dekom u bračnom krevetu, bojali više nego Andreja Plenkovića uživo. Podsjećam, Plenković je želio i promjene na vrhu Nogometnog saveza.
Nedavno je u Varaždinu, izokola, ali nedvosmisleno, poručio članovima Skupštine Saveza, među kojima je znatna većina iz njegove stranke, da ne glasaju za Davora Šukera. I bilo je to jednako plodonosno kao i traženje Tomaševićeve ostavke na mjesto župana: njegovi su mu se još jednom izbeljili i pokazali dugi nos.
Dečki, a tko je ovaj?
Vrhunac je predstave, ipak, kako se Plenković trudi ostaviti dojam samouvjerenog, drskog, odsječnog, bezobraznog, totalno zajebanog tipa. Ima autoritarnu gestu za predsjednika Sjeverne Koreje i realnu moć tete u vrtiću. On grmi i sijeva, viče i vrijeđa, samo što ne ispljuska podčinjene, a oni pokunjeno šute i pogledavaju se ispod oka. Nijedan, ni Brkić, ni Jandroković, ni Kovač, nitko se ne usudi ni zucnuti. No, samo trenutak nakon što je Plenković završio i izišao iz prostorije, svi se usprave, a jedan, kao zbunjeno, upita: "Pardon, dečki, tko je ovo bio?"
"Gospodin Andrej Plenković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske i šef Hrvatske demokratske zajednice", odgovori mu drugi šaljivac, tobože svečanim tonom. Na ovo se svi hadezeovci jednostavno razvale od smijancije. Gotovo se upišaju u gaće. Kikoću se dulje i neobuzdanije nego lovci onoj praćki Alojza Tomaševića. Ova komedija od države nije zapravo mogla dobiti komičnijeg premijera, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.