Iduće Europsko vijeće ključno je za budućnost Unije. Ako države članice zajedno ne pronađu način za smanjenje i reguliranje priljeva imigranata i tražitelja azila, sam projekt Europske unije mogao bi pretrpjeti konačan udarac.
Europska unija i njezine države članice snose odgovornost za to što su kasno postale svjesne te pojave i zasad su je samo trpjele, pokušavajući ograničiti štetu i zaustaviti je na našim granicama.
Do 2050. godine afričko će se stanovništvo udvostručiti i prijeći će brojku od 2,5 milijardi ljudi. Ako ne budemo djelovali odmah, današnje stotine tisuća migranata postat će milijuni, s katastrofalnim učincima za Europu.
Korijen tih tokova jesu nestabilnost i nesigurnost u velikim područjima Afrike i Bliskog istoka, uz terorizam, siromaštvo, glad i klimatske promjene. Samo između 2014. i 2017. barem je 13.000 ljudi izgubilo život u Sredozemnom moru, ne brojeći pritom desetke tisuća umrlih u Sahari.
Naši građani više nisu spremni prihvatiti Europu koja ne djeluje i koja ne može ponuditi strukturne odgovore na ovu tragediju. Oni žele Uniju koja je solidarna s onima koji bježe od progona i rata, ali i koja je čvrsta prema onima koji nemaju pravo ući u Europu ili ostati u njoj.
Idući sastanak na vrhu Europske unije posljednja je prilika da se ne iznevjere očekivanja pola milijarde Europljana.
Potrebni su hrabrost i istinska kratkoročna, srednjoročna i dugoročna strategija koja će se temeljiti na dva stupa. S jedne strane je potrebno odmah zaustaviti polaske iz tranzitnih zemalja i s afričkih obala i dovesti u Europu na siguran način samo one koji stvarno imaju pravo na azil. S druge strane, potrebno je raspodijeliti tražitelje azila među europskim zemljama s pomoću automatskog i obvezujućeg mehanizma.
Kratkoročno je potrebno zaustaviti polaske i spriječiti da krijumčari dovedu u opasnost tisuće osoba. Oni kojima je stvarno potreban azil ne mogu biti prepušteni beskrupuloznim krijumčarima. Zaustaviti polaske znači i ukloniti dobit osoba koje se bave trgovinom muškarcima, ženama i djecom.
Uzevši kao primjer dogovor s Turskom, koji je omogućio da se zatvori balkanska ruta, Unija treba uložiti najmanje 6 milijardi eura kako bi zatvorila sredozemne rute.
Kao i u slučaju suradnje između EU i Nigera, trebamo u većoj mjeri surađivati s tranzitnim zemljama, kao što su Mauritanija, Mali, Čad, Tunis, Maroko, Alžir i sama Libija.
Kroz Niger je prije 2016. prolazilo 150.000 migranata godišnje. Ta je brojka 2018. smanjena na 5000. Čak je bilo moguće evakuirati 1500 tražitelja azila iz Libije i privremeno ih smjestiti u Niger.
Sredinom srpnja otputovat ću u Niamey i Agadez kako bih ojačao našu suradnju s Nigerom, a predvodit ću i misiju gospodarske diplomacije europskih poduzetnika.
Od 650.000 zahtjeva za azil koji su podneseni u EU 2017., 416.000 podneseno je u samo tri zemlje: Njemačkoj, Italiji i Francuskoj. Ta očita neravnoteža povezana je s Dublinskom uredbom koja je u sve većoj mjeri izvor sukoba i tenzija među našim državama članicama.
Potrebno ju je izmijeniti. Nužan je pravedniji i učinkovitiji europski sustav azila. Europski parlament već je u studenom 2017. uz podršku velike većine donio prijedlog za pravednu raspodjelu tražitelja azila. Pisao sam čelnicima država i vlada EU i tražio da taj tekst upotrijebe kao osnovu reforme.
Kako bismo uvjerili države koje su najmanje sklone prihvaćanju te redistribucije, neophodno je uvjeriti ih u sposobnost Unije da kontrolira vanjske granice i zaustavi polaske iz sjeverne Afrike. Na taj bi način u Europu stizali samo oni koji imaju pravo na zaštitu putem projekata za preseljenje kojima upravlja visoki povjerenik UN-a za izbjeglice. Te bi se osobe prebacilo na siguran način i pravedno rasporedilo u državama prihvata u EU, kao što se već događa s osobama iz kampova u Turskoj, Jordanu ili Libanonu.
Bez vjerodostojne europske strategije temeljene na ta dva stupa, prevladat će logika “svatko za sebe”, uz ponovnu nacionalizaciju migracijskih politika, zatvaranje nacionalnih granica i kraj Schengena.
Istovremeno, Unija treba koordinirati napore za stabilizaciju Libije kako bi postojao državni aparat koji može biti sugovornik.
Ubrzo ću otputovati u Libiju kako bih raspravio o ulozi koju Europski parlament može imati u tom procesu i budućoj organizaciji demokratskih izbora. Spremni smo staviti na raspolaganje resurse i znanja, među ostalim i u okviru konferencije koja bi u Parlamentu okupila sve zainteresirane strane.
Istinski učinkovita strategija treba odgovoriti i na temeljne uzroke tih pravih egzodusa. Tražimo da se u budućem proračunu EU osiguraju dostatna sredstva za Marshallov plan za Afriku. Potrebno je barem 40 milijardi eura kako bi se mobiliziralo 500 milijardi ulaganja tijekom idućeg desetljeća. Cilj je mladim Afrikancima ponuditi perspektivu i nadu u njihovim zemljama. Ta ulaganja, u okviru snažne gospodarske diplomacije i kvota zakonitih imigranata, mogu olakšati sporazume o ponovnom prihvatu sa zemljama podrijetla.
Europski san mogao bi se rasplinuti zbog imigracije. Ne možemo i ne smijemo dopustiti da se to dogodi. Potrebni su hrabrost, ustrajnost i ambicija kako bismo zajedno pronašli nova rješenja.
Europski parlament daje svoj doprinos i predlaže dobro osmišljenu i vjerodostojnu strategiju. Pozivam čelnike država i vlada da odustanu od logike nacionalnih egoizama i da djeluju zajedno kako bismo izbjegli kraj Unije.