Vjerojatno ste čuli za slučaj vjeroučitelja Krešimira Bagarića koji je u jednoj zagrebačkoj školi snimljen kako bi neke strijeljao, dok bi drugima nabio glavu na kolac. Bilo je tu još svakakvih gnjusnih riječi, psovki, uvreda i prijetnji koje ne bi smjele imati mjesto u hrvatskom društvu, a kamoli na nastavi. Iskreno, manje mi je važno što je to izrečeno na satu vjeronauka, isto bih reagirao i da je izrečeno na satu fizike jer takav odvratan govor mržnje ne bi smio ni prismrdjeti našim školama. Mržnja zaudara i kada smo se već mi odrasli pomirili da je ona normalan dio naše svakodnevice, barem da zaštitimo djecu od tog smrada.
Taj je slučaj razotkrio bezbroj problema našeg društva. Prvo, prema svemu sudeći to nije bio prvi ispad. Ne može netko od normalnog držanja vjeronauka na kojem bi trebao poučavati suosjećanju, milosrđu te poštovanju ljudi i Boga u jednom koraku doći do ubijanja. To je jednostavno nemoguće. Dakle, možemo pretpostaviti da je ispada bilo i prije, možemo pretpostaviti da je okolina znala za njih i, očigledno, nisu poduzeli ništa. Sustav je još jednom pokazao svoju pasivnost i beskičmenjaštvo.
Na svu sreću, sve suprotno pokazao je učenik koji je snimio taj odvratan ispad. Naravno, sve što je uslijedilo pokazalo je zašto se toliko malo ljudi odluči na hrabrost u društvu koje posebno cijeni beskičmenjaštvo. Čim je izbila afera, saznali smo da neka djeca iz tog razreda žale “što je omiljeni vjeroučitelj izgubio posao”. Čak se govorilo i da žele da se vrati.
A ovog je tjedna u javnost puštena i njihova prepiska u kojoj jedan učenik kaže da će drugu učenicu “nabiti na kolac” kao kaznu za njezin stav da se snimka trebala pustiti u javnost. To znači da su i ta djeca već inficirana virusom mržnje. Izgleda da su se i osnovnoškolci već navikli na to da je sasvim normalno poželjeti nekoga strijeljati. A to je ogroman poraz za sve nas. No iskreno, ne bismo se trebali čuditi. U našem medijskom prostoru djeluju mnogi portali, ali i utjecajni pojedinci koji govor mržnje pokušavaju prošvercati pod slobodom govora. A ako pogledate komentare ispod svake zapaljive teme, nema boljeg poticaja da odmah potražiš avionsku kartu za Irsku. Tako su mnogi i u ovom slučaju vidjeli konspiraciju jugo-komunističkih elemenata koji mrze sve hrvatsko i sveto. Mnogi od njih ne vide baš ništa sporno u pozivu na ubijanje i širenju mržnje, i to u našoj učionici.
Dio problema je u običnom neznanju, a dio u neljudskosti. Jer neki ljudi doista ne znaju razlikovati slobodu govora i govor mržnje. Za to su zaslužni dobro financirani ultrakonzervativci i godine borbe protiv građanskog odgoja koji bi djecu trebao naučiti upravo toj razlici. I koji bi im trebao objasniti da upravo u ovakvim situacijama treba jasno i javno reagirati. Na svu sreću, taj je učenik to znao i bez građanskog odgoja. A razlika je vrlo jasna.
Npr., ja baš ne volim neke osobe iz ultrakonzervativnog miljea i njihovo djelovanje smatram štetnim. Imaju pravo na svoja uvjerenja, ali smatram da nemaju pravo ta uvjerenja nametati svima drugima. Smatram i da ideologiju stavljaju ispred dobrobiti ljudi. Ove rečenice nisu govor mržnje, one su samo moje mišljenje o njima. Mogu ga i solidno argumentirati, ali iskreno, ako njihovo djelovanje nekome još nije kristalno jasno, taj baš i neće propitivati svoje stavove na temelju mojih argumenata. Dakle, ovi stavovi spadaju pod slobodu govora i mišljenja. S druge strane, nikako nije u redu konstatirati da je netko od njih krmača koja voli mrziti. Nažalost, takve se izjave često mogu sresti i na lijevo-liberalnim, ali i na mainstream medijima. To je degutantna izjava kojoj također nije mjesto u javnom prostoru.
A sudeći po komentarima oko svake zapaljive teme, mi doista ne znamo razlikovati govor mržnje i slobodu govora. Većina ljudi misli da je govor mržnje kritika njihova stava, a zapravo je vrlo jednostavno. Kada vrijeđaš, psuješ, prijetiš i sl., naravno da se radi o govoru mržnje. Kada samo izneseš kritiku, civilizirano i razumno, naravno da je to u redu. I svi trebaju ustati protiv mržnje. Svaka utjecajna osoba, ali i svako dijete iz tog razreda.
Ovih su se dana pojavile priče da neka djeca ne žele svjedočiti protiv “omiljenog vjeroučitelja”. Sigurno i neki roditelji misle da bi to štetilo njihovoj djeci. Ali ne! Štetit će im ako ne dignu glas protiv mržnje. Štetit će im ako pokažu beskičmenjaštvo. Štetit će im ako si lažu da je to tuđi problem pa je bolje ne miješati se. Jer ovo uopće nije rasprava o lijevima i desnima. Ovo je rasprava o ljudskosti. Ako si čovjek, moraš se boriti protiv mržnje jer je ona rak rana svakog društva.