Znate kako selo uvijek ima mišljenje o vama? Ljudi vas uopće ne poznaju, ali to ih ne sprečava da si umisle da znaju sve o vama i o tome kako biste trebali živjeti? Selo je brbljavo, intelektualno kilavo i uvijek spremno na osuđivanje. A popriličan broj ljudi živi brinući se što će selo reći. Trude se biti prosječni, nevidljivi, ne iznositi svoja uvjerenja da ne bi nekoga povrijedili. Spuste glavu i stidljivo kleče čitav život. Polako. Predvidljivo. Nevidljivo. Jer ne želiš uvrijediti to selo. U sebi i oko sebe.
Nikada mi nije odgovarao taj beskičmenjački, servilni mentalitet jer nas svodi na miševe. Intelektualne i duhovne miševe. Postanemo toliko opterećeni što će drugi misliti o nama da se ne usuđujemo biti svoji. I to koji drugi? Čije se točno osude bojimo? Apsurdno je bojati se mišljenja onih koji djelima pokazuju da nemaju pojma o životu. Onih ljudi koji misle da je njihov posao prosuđivati i osuđivati druge. Oni koji ne žive svoj život. Onih koji se ne bave sobom, nego drugima. Od njih strahujemo!? Od njihova strašnog suda? Ma očajno…
Upravo se zato zdravo odmaknuti od takvog ozračja. Mentalno, a i fizički zakoračiti na druge horizonte… I zato ovu kolumnu pišem u Londonu. Gradu koji prihvaća i one koji iskaču iz uobičajenog i prosječnog. Gradu koji zna cijeniti druge i drugačije. Grad u kojem ima ljudi sa sela, ali je vrlo malo seljačina koji osuđuju druge. Ovdje su shvatili da ih različitosti ne ugrožavaju, već obogaćuju. Ne ugrožavaju ni njihov nacionalni ni osobni identitet. Na ulici se mogu pronaći ljudi svih oblika, boja, vjera, seksualnih orijentacija, kultura i nitko se ne skriva. Nemaju od koga. Fućka im se što će selo reći zato što su u gradu. The Gradu. Gradu u kojem ljudi vode svoje, a ne tuđe živote. Upravo se zato ovdje lakše diše. Ovdje ima izuzetno malo fanatika koji bi svima drugima željeli propisivati kako bi trebali živjeti. Zdravi ljudi imaju određena uvjerenja i trude se živjeti u skladu s njima. Na taj nam način najbolje pokazuju i dokazuju ispravnost svojih uvjerenja. Dok bi fanatici svima drugima nametali svoja uvjerenja kao jedina ispravna. Oni su duboko uvjereni da polažu pravo na istinu. To je taj mentalitet seoskih osuđivača.
Baš sam na letu za London naletio na osobu koja si daje pravo osuđivati druge. Komunikaciju smo započeli tako da sam ponudio svoj primjerak Jutarnjeg. Prihvatio je i kroz zube, sporim, propovjedničkim tonom promrmljao: “Al’ znate, ne slažem se baš s vama”.
“Nema problema što se ne slažemo, važno je da se ne vrijeđamo i ne mrzimo samo zato što se ne slažemo”, spremno sam odgovorio. Pretpostavljao sam o kojim se temama radi i znao sam što slijedi. Vodio sam dovoljno takvih razgovora da sam apsolutno svjestan kako nema nikakve šanse da takva osoba posluša moju stranu i odvaže moje argumente. Naravno da se nećemo složiti oko prava na izbor, ali šteta je da neće ni poslušati sugovornika. Iz njegove perspektive, nema ni razloga, jer kako je to elokventno objasnio, ja sam u krivu, a on zna istinu. Jedinu istinu. I nema je ni potrebu ni mogućnost preispitivati. Upravo se u tome drastično razlikuju naši mentalni sklopovi. On je uvjeren da zna istinu i da sam ja u krivu, a ja sam stao na zaključku da nam se mišljenja razlikuju. Niti sam njegove stavove proglašavao neistinitim i pogrešnim niti sam se upuštao ni u kakvo osuđivanje i prosuđivanje njegovih uvjerenja. To nije moja uloga. Nitko od nas nije sudac.
Upravo u tome naše društvo ima tragično mnogo prostora za napredak. Naime, nije problem kada se ne slažemo oko nečega. To je normalno. Problem je kada svoja uvjerenja želimo nametnuti kao jedina ispravna jer smo fanatično uvjereni da imamo monopol na istinu. Potpuno drugi problem jest da kada naletimo na neistomišljenika pa infantilno napadnemo njega kao osobu, umjesto da napadnemo njegovu tvrdnje i argumente. Usput, unaprijed zahvaljujem svima koji će u Facebook komentarima potvrditi ovu tvrdnju. Čovjek se uvijek može osloniti na vas!
London funkcionira drugačije jer tamo postoji dijalog između različitosti. Tamo se uči od drugih i drugačijih, umjesto da ih gledate ispod oka, misleći da te nekako ugrožavaju. Ma vas ne mogu ugrožavati ljudi drugačijih vjera, seksualnih orijentacija, rasa, kultura... Ali vas može ugroziti vlastita nekultura, duhovna i intelektualna. Može vas ugroziti taj sićušni mentalni sklop koji u različitostima vidi prijetnju i koji svoj život vodi prema onome što će selo reći! I zato pusti selo da priča, a ti se pobrini da tvoja zdrava djela govore za tebe!