ŽIVOT U PRETKOLU

PIŠE DRAŽEN KRUŠELJ Kako je poraz u Budimpešti upalio alarm iz kojeg je Dalić započeo rekonstrukciju Vatrenih

Soccer Football - Euro 2020 Qualifier - Group E - Croatia v Hungary - Stadion Poljud, Split, Croatia - October 10, 2019 Hungary head coach Marco Rossi reacts REUTERS/Antonio Bronic
Antonio Bronic / REUTERS

 

Dok je Marco Rossi obuzdavao bijes u konferencijskoj dvorani Poljuda u sebi vjerojatno zdvajajući “kako da od muke nešto ne polomim, kako da zbog ovakve igre ne režem vene”, na pamet mi je pala nagrađivana knjiga, crnohumorna komedija “U tunelu usred mraka” Tibora Fischera, na koju sam naletio na nekom davnom Interliberu i pomalo se zaljubio u mađarski talent da težak život “olabavi” sarkazmom na vlastiti račun. Riječ je o britanskom piscu, sinu mađarskih emigranata koji su sredinom pedesetih godina zbrisali iz domovine tražeći spas od radosti života pod sovjetskom okupacijom. Knjiga napisana na engleskom u originalu nosi naslov “Under the frog”, što se opet naslanja na živopisnu mađarsku frazu “a béka segge alatt”, za kojom naši sjeverni susjedi posežu kada vam žele objasniti s koliko optimizma i vedrine gledaju na život. Na hrvatskom bi to otprilike glasilo - ispod žabina dupeta, dolje u rudniku.

Premda se iz izgleda kvalifikacijske skupine to ne može zaključiti - Rossi u nekom sretnom raspletu još može dohvatiti drugo mjesto - mađarska reprezentacija je danas tamo negdje, ispod žabina dupeta, dolje u rudniku. Ona u svojim redovima ima dva igrača RB Leipziga, koji su u nogama akumulirali brdo bundesligaških i europskih utakmica, kao i nekolicinu nogometaša u zrelim godinama, ali na terenu nema kemije, nema samopouzdanja i nema Luke Modrića. Ali zato ima prizora iz slapstick burleski, spoticanja o vlastite noge, nespretnog obrušavanja na glavu, tretiranja lopte kao da je ručna bomba koja im se zapetljala među nogama i svaki tren bi mogla eksplodirati. Nema bolje zabave za umornog muškarca, kada dođe s posla i navečer upali televizor, od mađarske reprezentacije u njezinu splitskom izdanju. Umireš od smijeha i pitaš se kada u igru ulazi Jim Carrey.

Jednom davno, baš tih pedesetih o kojima piše Fischer, imala je mađarska reprezentacija “Puskása, nogometnog genija, koji je bio debeljuškast i izgledao je smiješno, ali kada bi se našao na nogometnom terenu, vidio bi ono što nitko drugi nije i nepogrešivo bi svaki put raspalio loptu ravno u mrežu, bio je omanji div momčadi”. Trinaest godina nakon smrti, Puskás je veći nego ikad i pritom ne govorimo samo o dimenzijama mita besmrtne zvijezde. Do ovog trenutka otišao je u oblake, narastao do visine od 52 metra i druga je najviša građevina u Budimpešti. Novi Ferenc Puskás stadion nije samo čudo arhitekture nego i jedan od većih poslodavaca u zemlji. Mrtav hladan pronašao je posao za 15.000 građevinaca, koji su u protekle dvije godine u temelje i zidove stadiona izlili 10.000 tona čelika. Kažu da je to dovoljno za gradnju dva Elizabetina mosta.

Monumentalna arena za 67.000 navijača trebala bi biti puštena u promet 25. studenog prijateljskom utakmicom, koja je u planovima Viktora Orbána zamišljena kao “kickstart” velike godine u kojoj će službeno započeti novi procvat mađarskog nogometa. Okolnosti su, međutim, takve da reprezentaciju guraju sve dalje od završnog turnira i domaćinstva na novom Puskás stadionu. Kako stvari stoje, tamo će se Mađari diviti igračima nekih drugih reprezentacija. Ulijevanje milijardi proračunskog novca u nogometnu infrastrukturu jednostavno ne djeluje, terapija ne daje rezultate, lova odbija pomaknuti kočije “lake konjice” iz blata u koji se ukopala još sedamdesetih.

Svjetska prvenstva sada već regularno prolaze bez Mađara, nije ih bilo na osam posljednjih turnira. Propustili su usput i deset završnica Eura, sve do turnira u Francuskoj 2016. godine, kada je njemački trener Bernd Storck mimo svih prognoza reprezentaciju iz anonimnosti odveo do nokaut-faze natjecanja. Ali, bio je to očito kratki bljesak, za promjenu ih pomazio dobar horoskop. Nakon tog kratko izleta u euforiju Mađari djeluju zreli za novu natjecateljsku nirvanu i okretanje prema sportovima u vodi, gdje, zapravo, najbolje plivaju.

Nekad su mađarski treneri u ovim krajevima misionarski širili nogometno znanje, klesali igrače i obrazovali narod. Prije nego što je udario temelje beogradskom Partizanu, Illés Spitz je krajem tridesetih vodio Hajduk. Povijest zagrebačkog nogometa pamti Mártona Bukovija kao vizionara. Tijekom deset godina na klupi ovaj je trener Građanski učinio najmoćnijim klubom stare Jugoslavije, a kasnije je odradio dva mandata u Dinamu. Onda je u satiričnoj povijesnoj inverziji neki vicmaher promijenio ključne odredbe Hrvatsko-ugarske nogometne nagodbe, pa su gazda i sluga zamijenili mjesta. Premda ne može sagraditi moderan stadion za 30.000 ljudi (jer previše se zainteresiranih mora “ugraditi”), Hrvatska nepogrešivo slijeće na finalne turnire pod kapom Fife i Uefe. Premda je u građevinskoj ofenzivi cijelu zemlju premrežila modernim stadionima, Mađarska ozbiljan nogomet gleda samo na televiziji. Za velike rezultate očito će morati ukrcati nešto i u nogometne škole umjesto u čelične armature.

Iz perspektive Zlatka Dalića, Mađarska je došla i kao pravodobno upozorenje. Poraz u Budimpešti krajem ožujka potegnuo je alarm nakon kojeg je izbornik podsjetio igrače da je prošlo vrijeme spavanja na ruskim lovorikama. U međuvremenu se upustio u diskretnu rekonstrukciju momčadi i stvar napreduje ljepše od očekivanog. Kostur “vatrenih” iz finala Svjetskog prvenstva i dalje je na terenu, pomiče neke nove i zdrave zglobove. U Moskvi je momčad igrala u sastavu Subašić - Vrsaljko, Lovren, Vida, Strinić - Rakitić, Brozović - Rebić, Modrić, Perišić - Mandžukić. Petnaest mjeseci kasnije u svlačionici više nema Subašića, Vrsaljka, Strinića i Mandžukića, ali tranzicijska priča odrađena je bezbolno. S vremena na vrijeme učini vam se da je Dalić čak nadogradio softver.

U prvom redu odnosi se to na osvježenje u liku Brune Petkovića, čija suptilna rješenja podsjete čovjeka na onaj slatko-arogantni ugriz Zlatana Ibrahimovića kada su ga počeli uspoređivati s norveškim dvojnikom Johnom Carewom.

“Sve što Carew može napraviti s loptom, ja ću učiniti s narančom”, izletjelo je tada Zlatanu. Petković bi u ovoj gradaciji priču o robusnim napadačima u tijelu rukometnog pivota odveo do obujma teniske loptice, toliko je tehnički ispeglana njegova vještina.

Drugi podjednako velik dobitak, samo na suprotnom kraju terena, također je oblikovan u majstorskoj radionici Nenada Bjelice. Otkako je stao među vratnice, Dominik Livaković predstavlja se kao staložen, koncentriran, fokusiran i spretan, vratar koji s navršene 24 godine ima priliku postati dugoprugaš u nacionalnoj momčadi. U podjeli bekovskih rola i Borna Barišić i Tin Jedvaj imali su blistavih i manje dojmljivih trenutaka, ali na toj vagi Barišić ipak odnosi pobjedu jer je mjesto uz lijevu aut-crtu njegova prirodna pozicija, dok je Jedvaj u bijegu od ove role Leverkusen zamijenio Augsburgom i bolje se osjeća na stoperskoj poziciji...

Prekid igre

Utakmice se dobivaju na sredini terena, podsjećaju engleski mediji izbornika Garetha Southgatea nakon poraza u Češkoj protiv 44. reprezentacije na Fifinoj ljestvici. Henderson i Rice mogli su ostati s nama u studiju, toliko su zapaženi bili na terenu, otrovno recenzira igru engleskih veznjaka Roy Keane u ulozi TV komentatora. Ako je istina da se rezultati oblikuju tamo oko centra, za hrvatsku reprezentaciju nema zime jer Modrić i sa 34 u igri pršti elanom i energijom, a u Brozoviću pronalazi briljantnog sekundanta. Kada formu ispolira Ivan Rakitić, govorimo o veznom redu koji je u stanju sakriti loptu nogometnim velesilama. A na vrata već dulje vrijeme kuca Nikola Vlašić, koji se profilirao kao ofenzivni veznjak.

 

Izdvajamo