Uvijek se povlači pitanje čini li te putovanje boljom osobom. Neki kažu da to nema veze, neki kažu da ima. Ako mene pitate, ja bih rekla da je moguće, ali ovisi o vama. Putujem već dvije godine, otprilike dva puta mjesečno. To je nešto što sam oduvijek voljela. No, nisam nikada mislila da će me život odvesti na ovaj put. Dok sam se autom vozila do Kingstona na Jamajci, razmišljala sam što sam učinila da zaslužim sve ovo. Tko sam ja da putujem i da doživljavam ovakve stvari?
Gledajući kroz prozor u djevičansku prirodu Jamajke, sjećanje me je odvelo daleko. Bila sam osoba koja je uzimala život zdravo za gotovo. Smetale su mi nekakve nebitne stvari, sve mi se činilo gore nego što je bilo. Samoozljeđivala sam se, samu sebe mučila, i večeri sam provodila govoreći “Bože, zašto ja?” Bog uvijek postoji kada ti treba, shvatila sam tada, iako ne vjerujem u njega. Nisam nikada imala neke velike planove za sebe. Kao i svi ostali, mislila sam da sam posebna i da će mi se sreća osmjehnuti, ja sam jedna od milijun, smiješno. Nisam se trudila i u čemu biti bolja niti sam imala nekakve aspiracije. Nakon što mi je tata umro, mislim da sam shvatila, s tih 17 godina, da će život od tada biti još puno teži. Nisam više imala oslonac, nisam imala džeparac i nisam mogla trčati natrag doma kada stvari krenu loše.
Mislim da se puno toga tada promijenilo jer sam počela razmišljati što da radim sa sobom. Bilo mi je dosta teško. Svi su me znali, nisam imala dobru reputaciju, bila sam kao “hrvatska Paris Hilton”, što mi je iskreno najgori mogući naziv, i bila sam mlada bez neke svijetle budućnosti u kojekakvoj karijeri. Ironično, da nisam bila “poznata”, imala bih više opcija. Mogla bih raditi neke normalne poslove a da me se ne gleda poprijeko. Ipak sam odlučila uzeti sve što je život tada bacao u mojem smjeru, pa sam prošla uglavnom sve poslove noćnog života. Od fotografa do hostese. Nisu to bili ne znam kakvi novci, a bogami nije bio ni lak život, ni nekakav veličanstven posao, ali to mi je tada bila jedina opcija. Živjeti po noći jako je depresivno. Činilo mi se da sunce nisam vidjela godinama. Nisam se vidjela u tome u budućnosti, ali mi je nosilo kruh na stol. Pregrizla sam i radila. Ne mislim da sam bila nezahvalni radnik.
Mogla bih sa sigurnošću reći da sam imala odlične odnose sa svima s kojima sam radila, trudila sam se biti simpatična i vesela jer sam znala da me ljudi baš i ne vole. Poslovno iskustvo nisam imala i bio mi je šok kada sam se sa 17 godina morala početi družiti s ljudima s posla. Mislim da je to bio trenutak kad se sve u mojoj glavi promijenilo. Taj pritisak osmjehivanja i veselja natjerao me da se uvjerim da sam zaista sretna, ali sam i naučila puno o drugima. Ipak sam nekako htjela pobjeći. Hrvatska je postala duh prošlosti za mene. Bez tate, ja sam samo bila nit koja je visjela uz njegovo sjećanje. Opet sam se noćima pitala zašto ja i što da radim. Da mi je netko tada rekao da ću sada putovati po svim ovim destinacijama, rekla bih “lud si”. I na putu do Kingstona opet sam se zapitala zašto ja? Zašto ne svi ostali? Ne uzimam ljude zdravo za gotovo i puno više cijenim život sada, kada sam vidjela život drugdje.
Kad sam shvatila da nešto što je nama svima bitno, u nekim zemljama ne znači ništa. U nekim je zemljama vaša Chanel torba i dalje samo torba, dok je kruh najvrednije što možete imati kod sebe. Je li me putovanje promijenilo? Svakako jest. Ne razmišljam više materijalistički kao nekada, vapim za iskustvom. Na Jamajci ljude ne zanima odakle je moja majica i koje je marke, jer oni tamo i nemaju marke. Mi nekad ne shvaćamo koliko smo sretni. Sve nam smeta, na sve se možemo žaliti. Na tropskom otoku na pješčanoj plaži kad imaš novaca svašta ti može smetati, ne želim nikada biti ta osoba. Da nađem crva u koktelu, nasmijala bih se i pozdravila ga. Bok crviću s Jamajke!
Nekad se pitamo zašto ja, ja zaslužujem bolje, međutim nikada nam se ne dogodi. Ne dogodi nam se zato što nam život u tom trenutku prezentira nešto loše što možemo promijeniti, a mi okrenemo glavu. Bože, zašto ja nemam novaca, zapitamo se dok prolazimo pokraj beskućnika. Život nam da priliku da dobijemo nešto, ali zauzvrat moramo nešto dati, ipak mi ne damo ništa. Ako u životu nešto želiš, moraš biti spreman dvostruko više dati. Moraš dati kad imaš najmanje, to je kao nekakva investicija koju ti život nudi. Moj se posao nekome čini glup, ali ja ne promoviram hotele i mjesta, barem tako mislim, ja promoviram način života. A taj način je jednostavan, ako nisi vidio ne znaš, ako nisi doživio ne znaš, ako misliš da je tebi gore ima još goreg, ako misliš da ti je dobro ima boljeg, ako misliš da je bitno ima i bitnijeg, ali ne možeš reći ništa sigurno ako nisi pokušao i kako bi Bob Marley rekao, ako je lako nije vrijedno truda.
Mislim da sam se definitivno promijenila kao osoba. I nasreću, došla sam do trenutka svog života gdje me površne stvari ne zabavljaju koliko one duhovne. Ljudi vole reći da su “jadan i napaćen narod”, ali nisu naši ljudi vidjeli jadan i napaćen narod. Ima kod nas siromašnih i ima onih kojima je jako teško, u to nema sumnje, ali to je upravo ona nezahvalnost o kojoj pričam.
Nesretan je uvijek onaj koji misli da nema dovoljno, a jako je malo stvari potrebno za sreću, samo čovjek mora promijeniti svoju ćud i ponekad biti sretan što uopće ima i to malo, neki nemaju ni pola. Ne, putovanje me nije učinilo boljom osobom, ali me učinilo tolerantnijom, a tolerancija je, čini mi se, ono čega najviše fali. Ako se osjećate izgubljeno, izgubite se, jer nećete se drukčije nikada pronaći.