Početkom 90-ih tadašnji ministar obrane Republike Slovenije, Janez Janša, slovenskoj je Vladi predložio značajno povećanje proračuna Ministarstva obrane, s obrazloženjem da je posvuda uokolo rat i da sve gori te da Slovenija treba bolje štititi svoje građane povećanjem razine državne sigurnosti.
No na sjednici Vlade je istupio i tadašnji ministar obrazovanja, prof. dr. Slavko Gaber, i argumentirao da će sigurnost Slovenije biti znatno povećana zadovoljstvom slovenskih građana te da će kvalitetno obrazovanje građanima otvoriti mogućnosti za bolje životne prilike i tako povećati razinu njihovog zadovoljstva. Stoga je i ministar Gaber zatražio povećanje proračuna za početak velike promjene odgojno-obrazovnog sustava Slovenije.
Parlament je prihvatio taj prijedlog velikim brojem glasova kako vladajućih, tako i opozicije, i time omogućio ‘reformu’ slovenskoga školstva odnosno uvođenje “školskoga Tolara” (tadašnje slovenske nacionalne valute), a narodom se proširila krilatica “U svakom selu škola, a ne bunker”. Otuda nekoliko poučaka (i) za hrvatsku javnost i obrazovnu politiku.
Brušene ideje
Prvo, zamisao o početku izmjena slovenskog obrazovnog sustava nije nastala na spomenutoj sjednici vlade već je godinama pripremana. Nekolicina pedagoga, sociologa i filozofa, kako ondašnjih sveučilišnih docenata tako i školskih nastavnika, svakotjedno se u Ljubljani sastajala od sredine 80-ih godina, raspravljala o zbivanjima u obrazovnim sustavima razvijenih zemalja, uspoređujući ih sa slovenskom obrazovnom scenom i kristalizirajući optimalne promjene s kojima bi u Sloveniji trebalo otpočeti. Slavko Gaber i kasniji ministar Pavel Zgaga bili su među istaknutim članovima spomenute skupine. Prijedlog ministra Gabera o početku slovenske obrazovne ‘reforme’ bio je politički izraz dugogodišnjih pomno brušenih ideja o pravcu u koji bi trebalo usmjeriti slovenski odgojno-obrazovni sustav.
Drugo, slovenska politička garnitura onoga vremena znala je i htjela prepoznati (na djelu, a ne tek pukim deklaracijama) strategijsku ulogu odgojno-obrazovnog sustava za svakodnevni život i dobrobit ljudi, uključujući i sigurnosnu dimenziju. Ta je politička garnitura shvatila da kvalitetno obrazovanje povećava zadovoljstvo ljudi, da stvara inkluzivne i perspektivne uvjete njihove egzistencije. Takva razina odvažnosti, državnu sigurnost uvećavati i kvalitetnim obrazovanjem, resi vizionare koji su u stanju novonastali problem, pitanje nacionalne sigurnosti, sagledati u širokom kontekstu te napraviti obrat u odnosu na pravocrtno, zdravorazumsko, lijeno i jednodimenzionalno poimanje problema.
Nacionalni konsenzus
Treće, spomenutim je odlukama tadašnja slovenska politika znala i htjela poslušati mišljenje najboljih nacionalnih stručnjaka za odgovarajuće područje. Nije riječ samo o tome da je politička sfera ekspertnoj delegirala dio svojih javnih ovlasti već i o tome da je za rukovođenje resorima, barem u ovome slučaju, birala među najvrsnijim stručnjacima te Slavku Gaberu, a potom Pavelu Zgagi, povjerila vođenje resora obrazovanja. Birala je među najsposobnijima, a ne politički ili stranački najpodobnijima.
Četvrto, odluke ondašnje slovenske političke garniture bile su tek zacrtavanje smjera budućih djelovanja. Nakon izrade programa izmjena nacionalnog odgojno-obrazovnog sustava, ministar Gaber je godinu dana obilazio Sloveniju, razgovarajući sa školskim nastavnicima, ravnateljima, roditeljima, učenicima i lokalnim čelnicima. Predstavljao im je osnovne zasade ‘reforme’, ali i slušao njihove primjedbe i prijedloge.
Temeljem svih tih rasprava artikulirana je konačna verzija plana promjena, s kojom se krenulo u realizaciju. Tako postupajući, ministar Gaber je zainteresiranoj javnosti direktnim kontaktima omogućio neposredno sudjelovanje u koncipiranju budućeg slovenskog odgojno-obrazovnog sustava i doveo ga u blizinu nacionalnog konsenzusa.
Proces tih mijenjanja postao je naprednom europskom paradigmom kako postupati s nacionalnim školskim sustavima. Spomenuta slovenska politička ekipa svojom novom obrazovnom politikom dokazala je Europi i svijetu da je sposobna brinuti za bolju budućnost i pojedinaca i države.
Peto, tadašnja slovenska promjena odgojno-obrazovnog sustava nije shvaćena kao reforma, jednokratna duboka promjena sadržaja i metoda poučavanja, već kao prvi korak u dinamičnom prilagođavanju odgojno-obrazovnih sadržaja i metoda novootkrivenim ‘znanstvenim istinama’. Slično je stajalište isticano i na sastancima saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu prilikom rasprava o Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije (tekst koje je mješavina strategijskih odrednica i izvedbenog plana), kako je redovito treba ažurirati i time slijediti globalne promjene u društvu i u znanstvenim istraživanjima, toj danas vjerojatno najdinamičnijoj ljudskoj djelatnosti. Tri je godina prošlo od usvajanja spomenute hrvatske Strategije pa s velikim nestrpljenjem očekujemo hoće li do Sabora uskoro dospjeti neki prijedlozi njezinih dopuna i izmjena.
Isprazne deklaracije
Ovo su tek neke crtice mogućih poučaka slovenskoga načina mijenjanja odgojno-obrazovnog sustava. Trebalo bi mnogo više prostora za prikaz sadržajnih, metodskih i financijskih, kako za učenike tako i za nastavnike i roditelje, inovacija koje su tom prilikom uvedene.
Bez ikakve namjere da osporavam opravdanost povećanja proračuna za obranu ili pak ulaganja u industriju sredstava za obranu, smatram potrebnim upozoriti na potrebu da se pomno razmišlja i o povećanjima novca za višedimenzionalno strategijske prioritete, za obrazovanje i znanstvena istraživanja.
Tim više što hrvatski obrazovni sustav boluje od mnoštva strukturnih nedostataka – što je ključni značaj sustava obrazovanja u Hrvatskoj politički priznat jedino ispraznim deklaracijama (pa bi s riječi trebalo prijeći na djela), što je iscijeđen do zadnje kapi znoja, što je očajno neujednačen, što je, umjesto sistemskom i sistematskom brigom održavan entuzijazmom nastavnika koji su, premda visoko obrazovani, na samome začelju visine osobnih dohodaka…