Čini se da je predsjednica Kolinda Grabar-Kitrović previše izbivala iz Hrvatske pa je neke stvari o svojoj domovini potpuno zaboravila, ili su se sjećanja poprilično iskrivila. Kao da joj ni zadnjih pet godina, koliko je u kontinuitetu u Hrvatskoj, nije osobito pomoglo u stvaranju jasnije slike. Ali to ne treba čuditi jer s Pantovčaka, gdje ona stoluje, pogled na Hrvatsku je ponešto drukčiji u odnosu na sve druge perspektive.
Naime, samo onoj osobi koja živi u rascjepu između stvarne Hrvatske i one koja sliku o našoj zemlji stvara s nekakve distance može u Zagrebu, u Splitu, Puli, Nedelišću, na Pagu ili bilo gdje drugdje na 56.594 kvadratna kilometra ove naše zemlje biti nelagodno reći da je Hrvat.
A našoj je predsjednici to nelagodno. - Moram ponoviti ono što sam rekla u Pittsburghu. Danas je prekrasno reći ja sam Hrvat ili ja sam iz Hrvatske kada smo ovdje u svijetu, ali kod kuće još nije - doslovno je kazala Kolinda Grabar-Kitarović u razgovoru s hrvatskim novinarima u New Yorku gdje je bila na zasjedanju Opće skupštine UN-a.
Zašto predsjednica u svojoj domovini, u kojoj joj je većina građana s pravom glasa koja je sudjelovala na izborima i dala joj povjerenje da bude na čelu države, ima problem s izražavanjem nacionalne pripadnosti? Istina je da ljudi u Hrvatskoj imaju svakakvih problema. Nekima je, premda za to najčešće nema razloga, nelagodno reći da su Srbi, mnogima je zbog predrasuda koje vladaju u društvu teško javno reći da su homoseksualci. Nadalje, brojnim je ljudima teško reći i srame se toga što su siromašni. Shvatljivo je i da je mnogima teško reći kako imaju psihičkih problema jer će se suočiti sa stigmatizacijom.
Ali je teško shvatljivo da je predsjednici države prekrasno reći da je iz Hrvatske kada je u inozemstvu, ali kod kuće nije. Moguće je da se netko od 3,8 milijuna Hrvata (više od 90 posto stanovnika čine Hrvati) u svojoj zemlji ne osjeća dobro kada izražava nacionalnu pripadnost, no Grabar- Kitarović je prva koja se javno požalila na takvo što.
Doduše, predsjednica je već u nekoliko navrata pokazala da joj je Hrvatska pohranjena u dijelu sjećanja koja su poprilično izbljedila pa je tako uvjerena da se u vrijeme socijalizma mogla kupiti samo jedna vrsta jogurta, da se nije moglo putovati, i misli kako ljudi nisu smjeli reći da su Hrvati.
Nas Zagorce, rođene i školovane u socijalizmu (baš poput nje dok u sklopu razmjene u srednjoj školi nije otišla u SAD) nedavno je uvjeravala da se nije smjelo govoriti o Hrvatskom zagorju, što je nonsens. Još je veća besmislica izjava dana u istom paketu kako je u bivšoj državi bila zabranjena pjesma “Došel bum doma, sel si bum pod brajde”, koja tad nije ni postojala već je nastala nakon raspada Jugoslavije i sloma socijalizma.
No, dok izjave o jogurtu i zabranjenim pjesmama spadaju u kategoriju besmislica, tvrdnja kako nije lijepo u Hrvatskoj reći da si Hrvat vrlo je ružna poruka koju je predsjednica svojim građanima poslala iz Amerike.
Ali nije najružnija. Grabar-Kitarović je nekoliko puta ponovila kako je iseljenim Hrvatima s kojima se susrela tijekom boravka u SAD-u rekla da “kada bi se oni vratili u Hrvatsku, mi bismo doista bili najprosperitetnija zemlja na svijetu”.
Teško je reći što je predsjednica mislila, ali iz izgovorenog proizlazi da problem vidi u nama koji živimo i radimo u Hrvatskoj i punimo proračun iz kojeg plaćamo nju i njena putovanja po svijetu. Po Kolindi Grabar-Kitarović, sve valja, od prirodnih resursa Hrvatske do političkog vodstva, ali ne valja narod na čijoj grbači živi veći dio svog radnog vijeka.