Stvar je u tome što Nobel daje moralni kredibilitet dobitniku ili dobitnici. (Češće dobitniku, al ajmo o ravnopravnosti spolova drugom prilikom). Nije to o književnosti. Nije ni o tome je li Handke dobar pisac. Uostalom, tko sam ja da sudim?
Meni se zaista nije dalo čitati frajera koji je pisao panegirike u obliku cijelih knjiga srpskom nacionalizmu devedesetih, kojem sam kao kolateralna maloljetna žrtva domovinskog rata osobno svjedočila, tako da iz ono malo ulomaka kojima sam dala šansu čisto kako bih mogla pokušati proniknuti u razloge sociopatologije zvane “držim suzni govor na grobu Slobodana Miloševića”, mogu samo reći da je talentiran, ali dosadan. I da nisam imala duboku moralnu dilemu o tome trebam li uopće čitati Handkea (tako sam se, uzgred budi rečeno, osjećala i kad sam u svrhu istraživanja Hitlera za rad na dramaturgiji drame o njemu u rukama držala “Mein Kampf”, u stilu, jesam li sada zauvijek zapisana u neku crnu knjigu luđaka koji su otvorili to djelo? Gledaju li me tajne kamere službi za vječnu sigurnost građana Zemlje? I ako me ne gledaju, zašto ne? Hoće li me uhititi tajna policija? Hoću li morati objašnjavati Interpolu da radim kao dramaturginja u teatru, a ne živim kao simpatizerka europskog neonacizma?), ne bih ovogodišnjeg Nobela za književnost doživjela strastveno.
Možda bih se posvađala s pokojim fejs prijateljem o tome volimo li Handkea. Ali baš zato što je to Nobel, koji ima neku neobjašnjivu snagu starog brenda, pa, iako se na mnogim nivoima (pogledajmo pod “Nobel za mir”) mnogo puta diskreditirao, kao nagrada i kao pojam, on i dalje običnom, a i neobičnom puku, znači mnogo - znači određenu izvrsnost, upisivanje u povijest vrline, ali ne samo strukovne, već i morala. Znači moralni integritet. Nobel je kao ulazak u Vijeće Izvrsnih: dobitnici Nobela na određeni su način iznad zakona i smrtnosti, ne samo zato što su zapisani zlatnim slovima u nekakav vječni materijal u vidu zlatnog medaljona, ne samo zato što primajući nagradu na račun prime keša cca milijun dolara, već i zato što je Nobel, baš kao Oscar u filmskom svijetu, ostatak nekog vjerovanja da su nagrade ovdje da bi svjedočile o onima koji su iznad predrasuda, ispred vremena, i znaju duboku tajnu svemira skrivenu smrtnicima.
Da je barem samo o književnosti, pa da kritičari sada raspravljaju o tome sviđa li im se više struktura Handkeove rečenice, teme koje je obradio tijekom karijere, suptilno profiliranje likova, doprinos izgradnji specifične mikrostruje u literaturi. Ali nagrade, posebice ovakve, ne funkcioniraju tako. One postavljaju laureate (promotrimo samo gordost te riječi: oni ovjenčani lovorom!) na pijedestal moralne uzvišenosti dajući mu društveni značaj koji govori: ovo je čovjek kojeg trebamo slušati, od kojeg trebamo učiti, kojeg trebamo štovati. U slučaju Nobela mnogo je to puta bilo diskutabilno, ali u ovom trenutku slave čovjeka koji je, ponovimo, držao govor na sprovodu Slobodana Miloševića. I dakako, s obzirom na to da sam Hrvatica, i da pišem za hrvatske novine, ova medijska buka može proći pod egidu “bilo je jasno da će se Hrvati uzrujati”, ali meni se čini da je na pitanje treba li se umjetnika kao čovjeka odvajati od umjetničkog djela, ili, čak točnije, može li se uopće umjetničko djelo odvojiti od umjetnika već odavno odgovoreno. Kad mi je Saša Božić dao da na Akademiji čitam Barthesa, duboko sam vjerovala da se umjetničko djelo mora razdvajati od umjetnika (tek sam kasnije povezala da mi Saša pokušava kroz filozofiju poručiti kako se ne moram i ne smijem zaljubiti u svaku talentiranu ali izgubljenu dušu na pozornici), ali kasnije sam, na primjerima bližima pop kulturi, pa i stvarnom životu, kao što su Roman Polanski ili Harvey Weinstein, shvatila da je odgovor - ne. Ne može se, dakako. Ne može se čovjek dezintegrirati i raščetvoriti, podijeliti na komade, pa je tako jedan “fantastičan pisac”, a drugi “sociopatsko govno”, ili “zlostavljač žena”, “silovatelj maloljetnica”, dok, bok uz njemu, čak dijeleći neki vitalni organ poput, ne znam, jetre, stoji “fantastičan radnik s glumcima”, “neopisivo intuitivan producent koji je promijenio film iz blokbusterovski generičkog smeća u komercijalizaciju progresivnog sadržaja”.
Čovjek je sve to - njegove crne rupe su ujedno i njegova inspiracija, traume žarišta tema, podsvijest motiv za slikanje, a riječi su piscima - oružje. Govoreći na Miloševićevom grobu govor koji je sam napisao, Handke je bio autor i izvođač - kako se onda Nobel za književnost može odvojiti od tog trenutka? Dakako, ne moramo se ideološki slagati s umjetnicima čiji radovi u našim mokrim snovima vise po zidovima naših spavaonica, ali oko nekih ključnih tema poput genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i seksa s maloljetnicama mora postojati konsenzus. Može li koketerija (iako se u slučaju Petera Handkea metaforički ne možemo služiti tim pojmom, jer on doista nije koketirao sa srpskom politikom ludila devedesetih, već ju je veličao, pa bi prikladniji pojam bio kopulacija) s moralno upitnim sadržajem što u vidu rada (jer je Handke objavio nekoliko radova o ovoj temi), što u vidu osobnih stavova biti ljudski faktor, naprosto mana, koja nema veze s umjetničkim dosegom nečijeg stvaranja? Ne može. Društvo u jednom trenutku mora doseći civilizacijski nivo u kojem je talent, u redu, neka organska zaštita, pa će žene lakše podnijeti Picassove prevare kad ih već slika za vječnost, ili kad donosi milijune u kuću nakon prodaje Guernice, ili pijanstva i narkomanske krize (vidi: Robert Downey Jr.), ili depresivna umjetnička ludila (Joaquin Phoenix), ali talent ne može 2019. štititi patologiju i apologetski pogled na zločine nad čovječanstvom (ili jednom osobom). Talent je doista osmo svjetsko čudo, dodatno čulo koje je razvijeno samo kod odabranih, talent je metafizika, i ja sam prva slaba na isto, te duboko vjerujem da se ispred talenta čovječanstvo treba pokloniti. Ali kao i u svakom odnosu, a posebice kad se nalaziš na poziciji moći, a to talentirani doista jesu, čovjek treba igrati prema pravilima poštovanja. Handke ne poštuje čovječanstvo, i poklanjati se njemu suprotno je svim civilizacijskim normama i dosezima, među kojima je i dodjeljivanje strukovnih ili društveno-umjetničkih nagrada. Nobel je ovom nagradom, drugim riječima, sam sebe ukinuo, i nema nikakav značaj.
Srećom, pa se moralni imperativ još uvijek nije uspio ugravirati u zlato. Ipak, ima malo utjehe u tome da talentirani intuitivno znaju da je biti ovjenčan lovorom baš zato što nema materijalnu vrijednost iznad svakog materijala, mramora, zlata, iznosa ili stiska ruke nekog komiteta - to je stanje izvrsnosti. Taj lovor Handke zna da nikada neće dobiti.