Puno me muškaraca, čak i onih koje volim, zna pitati “dobro, što vi još želite, pa posve ste ravnopravne, barem vi koje radite?” Ponekad mi je jako teško objasniti na kojim je sve razinama prisutna neravnopravnost, da, čak i za “nas koje radimo”. (Dečki time žele reći da em nismo ekonomski ovisne o partnerima, em smo dostigle valjda najvišu razinu ljudskih prava - služenje kapitalizmu). Srećom, stari dobri svijet korporativnih struktura u Hrvatskoj uletio je ovih dana “upomoć” svima nama, ružnim, frustriranim, brkatim vješticama feministkinjama koje tvrdimo da je položaj žena i u poslovnom svijetu iznimno izazovan, a na trenutke nepodnošljivo okrutan.
Užasna priča o seksualnom uznemiravanju u HUP-u o čijim detaljima, uspiju li žrtve prebroditi svoje traume i opravdane strahove, javnost tek treba čuti, vrlo se brzo, ni tri treptaja nakon što je izašla vijest da je jedan bijeli muškarac na položaju moći dobio otkaz zbog opetovanog seksualnog uznemiravanja, pretvorila u borbu nekoliko struja, koliko ja kao laik što se tiče linija vlasti u poludržavnim institucijama ključnima za gospodarsku politiku Hrvatske shvaćam, za prevlast.
Neopisivo je tužno da su žene koje su preživjele traume zlostavljanja samo na tren bile vijest - vrlo su brzo gospoda iz HUP-a otkrila da je tu zapravo riječ o njima, i o tome tko kome podvaljuje, kako i zašto. Pustite te curke, kaj sad, ajmo o tome tko je gazda. Iako su sve te patrijarhalne institucije s kraticama u kojima je prvo slovo H za ljude poput mene koji su svoj cijeli život proveli u umjetničkom i samostalnom sektoru špansko selo, u smislu da zapravo ne znamo niti čemu služe ni zašto su ključne za održavanje piramide poslovnih odnosa u Hrvatskoj, mogu prihvatiti da postoji neka tajna sila koju ne razumijem, a koja se krije u svim učmalim muškim uredima u kojima tajnica, u specijalnom krojenom kostimiću, unosi bajadere i kavu koja se puši iz šalica.
Ta sila je i iznimno toksična. Sjećam se da sam prošle godine s kolegicom iz inicijative #spasime pozvana u tvornicu Borovo na predstavljanje njihove suradnje s MUP-om, i, iako je nama bilo draže sjediti na kartonu otrgnutom od kutije cipela zajedno s cijelom ženskom zajednicom radnica, vrh grada Vukovara pozvao nas je da sudjelujemo u jednoj takvoj čajanki. Muškarci u odijelima, što iz vrha Grada (pa i sam, kasnije kontroverzni, gradonačelnik), što iz nekih vrlih institucija koje se za upućene označavaju kraticama, a ja ih moram guglati jer mi sve kratice izgledaju iste, sjedili su nepomično kao plemenski vođe, dok je jedna od njihovih kolegica svima dijelila slatko i memorabilije.
Neopisiv osjećaj nepravde prati me do dana današnjeg: sjećam se da sam pogledom tražila pogled svoje suborkinje da bih pronašla sigurno mjesto u kojem barem još jedna osoba vidi isto, a to je da sudjelujemo u ostacima okrutnog patrijarhata u kojem dinamika odnosa Veliki Šef Koji Sjedi - Tajnica U Uskom Kostimu nije samo karikatura na zadnjoj stranici novina, nego stvarnost, u kojoj je povremeno šlatanje za guzicu, kako nam je jednom drugom prilikom hladnokrvno rekla službenica iz državne institucije bliske Vladi, “dio folklora”.
Nakon što sam pročitala email kojim se trenutačno vodstvo HUP-a poziva na nevjerojatno promptnu reakciju oko Jakelićeve smjene (dva je tjedna, kažu u tom mailu, trebalo da ga smijene, puka dva tjedna od žalbe žena pravobraniteljici, gotovo pa ništa, jedno tipično trajanje karantene, kaj sad), potrudila sam se, uz pomoć svog prijatelja Googlea, malo shvatiti što je HUP, koliko je žena u njemu, i koja je njihova pozicija. Taj je mail, naime, kružio adresama njihovih suradnika i poslovnih partnera, te dakako pripadnika i pripadnica medija, i sam je po sebi već agresivan odgovor na spekulacije u medijima koje ugrožavaju - dopustite mi da slobodno interpretiram podugački mail - besprijekorno poslovanje HUP-a, jer su, kako su, čini se, uvjereni, automatski reagirali na prijave žena.
Osim što to očito nije istina, jer se žene nisu ni žalile njima, u potpunosti je mizogino da u jeku činjenice da je desetak žena seksualno uznemiravano dulje vrijeme u potpunosti neprihvatljivo da se ustanova u kojoj se to događalo ima potrebu obratiti javnosti i partnerima s opravdavanjem vlastite pozicije, umjesto isključivo i jedino s empatijom prema žrtvama, osuđivanjem zlostavljača i obećanjem da će raditi na tome da klima u njoj i u sličnim firmama - ipak je to, kad konačno prevedemo kraticu, Hrvatska udruga poslodavaca - bude takva da se atmosfera seksualnog zlostavljanja primijeti i spriječi prije nego što desetak žena mora otići pravobraniteljici - dakle, da opet prevedemo, izvan svoje kuće. Kako to u cijenjenom HUP-u zamišljaju da je otkaz (i pritom i dalje je medijima skriveno kakav je to točno otkaz - sporazumni, ili možda otkaz s otpremninom?) nakon prijave vanjskim institucijama njihova moralna pobjeda?
Pobjeda nad nasiljem bila bi da je klima u toj tvrtki takva da se četa žena ne mora odvažiti i prijavljivati pravobraniteljici Ljubičić koja je, doista, jedna od rijetkih institucionalnih svijetlih točaka borbe za prava žena u Hrvatskoj, nego da su u svojoj vlastitoj kući (jer posao je druga kuća svima nama koje radimo) toliko sigurne da im se ništa neće dogoditi kad i ako prijave nasilje, da mogu to riješiti unutar svog (drugog) doma. No, ženama korporacije rijetko doista budu drugi dom.
To je naime poprište krvave borbe za napredak, borbe za opstanak, to je često, posebno u državnim strukturama, mjesto koje se i dalje gradi na temeljima onog vremena koje je tako okrutno romantizirao Mad Men, vremena kad su žene bile ukrasi i domaćice ureda, a njihova tijela i duše jednako na usluzi velikim bijelim direktorima kao i njihove daktilografske sposobnosti.
Pitanje je koliko su odgovorni i oni koji na jedno oko žmire, i čekaju da žrtve prijave zločin, a do tada ne reagiraju, stvarajući tako poligon za zlostavljanje. Učmalost hrvatske korporativne scene neopisiva je, do te mjere da smrdi: ali je i dalje, čini se, od samih sudbina tih žena, važnije, tko je direktor, a tko to želi postati.