”S malom sam na hitnom prijemu u Šibeniku, mogu li kasniti s tekstom jedan dan?” - napisala je jedna moja kolegica novinarka prije nekoliko godina svom uredniku. Naravno da je odobrio kašnjenje, ali naravno i da je ispod njegova odobrenja bila gomila zamjerke. Njezinu sam grižnju savjesti u potpunosti razumjela i prije majčinstva. Mnogo sam se puta u životu zapitala tko nas je odgojio tako da mislimo, ali iskreno, dubokog uvjerenja, bez tračka sumnje, da moramo raditi dok ne crknemo.
Čudno je ovo pisati, pada mi na pamet večeras dok šaljem muža da sam hoda kamenim ulicama malog dalmatinskog otoka i uspavljuje bebu, tako da ja mogu odraditi kolumnu (s kojom ionako već kasnim), u zemlji u kojoj je nerad (a ne samo nezaposlenost) ogroman problem o kojem se šuti. Ali ti ljudi kao da su druga rasa, kažem kolegici, koja je te godine predala odličan tekst, čija je beba bila ok i koja je i trenutno na sto muka oko iste stvari kao i ja - kako se opustiti na godišnjem.
Premorena, istresirana i opterećena, dočepala sam se svega dva tjedna godišnjeg (prije kaosa pred emitiranje nove serije), da bih na tom istom godišnjem cijelo vrijeme mislila o tome što se sve događa projektu mimo moje kontrole. Kako imam gro utakmica iste problematike s kontrolfrikizmom i paničnim strahom od “napuštanja” obaveza, nisam se zatrpala poslom. A i ok, bit ću posve iskrena, Lena mi baš ne dopušta taj zahvat.
Ali zato MISLIM. Po noći. Što su izmontirali? Jesu li uočili kobne greške? Zašto sam ja tu, na moru, a ne u montaži? Jesam li ja lojalna projektu? Jesam li ja dobra producentica? Jesam li ja dobra žena? Kolegica pak ima separacioni strah od svog posla pa se još nije usudila otputovati iz Zagreba, ali svaki će čas. S kompjuterom. Eno ga, i moj stoji tamo negdje zatrpan dječjim badićima, kremama za sunčanje i ubijalicom muha i komaraca, sve do trenutka dok, gonjena krivnjom, ne otkopam dokaz da negdje tamo imam poslovni život i krenem pisati ove retke. Nekako paralelno s tim javlja mi se kolega. Da je on baš u prolazu pa bi pio kavu. Ma super je to, mislim si ja, ali ne mogu pričati o projektu. Nije li dovoljno što sam ga ostavila? Ne zna li on ništa o prekidima? Ne, on opušteno juri na svom gliseru.
Kako stvar napreduje, to sve više stišćem usnice a sve jače želim nazvati svoju majku i vikati joj da je ona kriva što me tjerala da vjerujem da su radne navike najveće blago koje imamo u životu. Ali onda stanem. A što je trebala? Odrasla kao prva u obitelji koja će poći na fakultet, svjedočila je tome kako izgleda život žene koja nije završila školu. Kasnije, i sama udana i majka, svjedočila je i tome kako izgleda život žene koja je završila školu. Stvar je bila rapidno drugačija, ali za njezine pojmove ne dovoljno. (Ni za moje.)
Morala sam se izdići iznad ribanja sanitarija subotom dok su muškarci kod Charlieja. Morala sam se izdići iznad toga da sva briga oko djece padne na moja leđa. Morala sam se izdići iznad toga da kuham navečer za sutradan. Pa je u mene ugurala ogroman superego i savjest i ideju da ću, ako popustim u poslu, prestajati postojati. A dio mene je hedonistički, bikovski, rekli bi oni koji vjeruju u horoskope. A dio mene naprosto želi malo i uživati u životu. Da, s jedne je strane povijesni uspjeh Hillary Clinton, koja je upravo postala prva žena kandidatkinja za predsjednicu SAD-a, koja sasvim sigurno nikad nije prestala raditi. Koliko je dadilja imala? Koliko nije bila uz kćer? Kako joj je to nadoknađivala? KAD JE SPAVALA? Ponekad pomislim da sam glupa što nisam ja otišla na porodiljni, što nisam otkantala baš sve iz svog života osim bebe, ali kao što kaže moja druga kolegica, dvostruka majka, na pitanje zašto toliko radi - “ne želim si zatvoriti vrata”.
Taj strogi dio mene na kojem je mama vješto radila godinama zaista je mislio da sam dužna svojim poslodavcima (i svemiru, dakako) da se vratim u ured trideset dana nakon carskog reza. Taj isti dio misli da je to što noćas, umjesto da padnem u nesvijest i spavam koliko mogu te nakupim snage za jesen, tipkam kraj usnule bebe, posve normalna stvar. Tko sam ja da se žalim? Barem imam dobar posao. Barem imam posao. Uostalom, ljudi ovise o meni. Ovom nizu nema kraja, ali bi li on uopće trebao postojati? S druge strane je - normalan život kakav svi zaslužuju. Važnost odmora je, shvaćam ovih dana, tako podcijenjena u menadžerskom svijetu, a to se polako prelijeva i na druge sfere života.
Sjećam se da smo kao klinci išli s bakom tri mjeseca na more, a mama i tata su dolazili također, na duge periode, koji se meni iz ove distance čine nemogućima. I dok šećem s Lenom uz more, dok je nosim po cijeli dan na rukama, uopće ne osjećam umor. Osjećam da mi upravo ovo treba. Ne samo zato da budem bolja mama, već i zato da budem bolji radnik. A zašto si sama to oduzimam? Ima li nešto u tome da nam je (ženama, da) to tako nedavno dano (pravo na rad!) da se i dalje panično bojimo da ćemo ga izgubiti? (Ima.) Gonjena tim mislima, svako malo kažem mužu da se želim nastaviti šetati s njima i da ne želim pisati jer mi treba odmak.
Rezultat te odluke čitate. Izgleda da mi žene još uvijek nemamo ravnopravno pravo na odmor. Da, znam da pišu i muškarci s mora, ali nisu taj dan dojili šest puta, vodili bebu u bolnicu, kuhali ručak, čistili sanitarije. Kao što kaže hrabra i iskrena Marina Abramović: “Naravno da postoje dobri umjetnici koji su imali djecu, zovu se muškarci.” Hillary, tvoj je posao da nas oslobodiš. Pravo na edukaciju i posao smo dobile - možemo li se sad prestati osjećati zahvalnim za to?