DEADLINE

PIŠE JELENA VELJAČA Ženama je osobni prostor luksuz, nešto za što se moraju rukama i nogama izboriti, a muškarcima je to inherentno pravo

Zagreb, 240719.
Jelena Veljaca, kolumnistica Nedjeljnog Jutarnjeg.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markicevic / CROPIX

Jelena Veljača

Napisala mi je nekidan prijateljica, koja je ujedno i kolegica scenaristica te majka jako malog djeteta, kako razmišlja o drugoj bebi koju silno želi, a istovremeno i o tome kako bi joj drugo dijete moglo potencijalno uništiti život i koštati je karijere. Ta žena lako mogu biti i ja, jer u potpunosti razumijem njezinu dilemu: dovoljno sam stara da polako čujem taj okrutni sat iz urbane legende o ženskoj plodnosti kako otkucava, lagano kao jeku u snovima, doduše, ali ipak je tu, a dovoljno mlada da i dalje želim mnogo toga napraviti na poslovnom planu.

Razumijem i osjećaj da je tek sada mrvicu izašla iz slatkog zatvora u koji svaka žena uđe kada rodi: sjećam se kad sam naivno samu sebe uvjerila kako ću bez problema voditi produkciju s mirnim i zadovoljnim tek rođenim djetetom u elastičnoj marami; u realitetu se to pretvorilo u bezglavo, mahnito jurenje s jednog kraja grada gdje je bio studio do drugog gdje je bilo gladno dijete koje se moglo i smiriti i nahraniti samo na mojim grudima, u neopisiv umor kakav nisam osjetila ni prije ni poslije u životu, u frustraciju koja se skupljala mjesecima u grudima jer vremena za plač nije bilo, bilo je vremena samo za mailove, telefonske pozive, električne izdajalice, nesretne suradnike i osjećaj dubokog promašaja i na jednom i na drugom polju.

Nisam se dovoljno igrala s malom bebom, elastična marama ostala je netaknuta a već ju je prerasla, nisam se dovoljno posvetila projektu. Zaklela sam se u jednoj od neprospavanih noći ili tijekom jednog dolaska na posao neoprane kose koja je mirisala na skoreno ukiseljeno ljudsko mlijeko da ću sa sljedećim djetetom biti na porodiljnom možda i zauvijek, ali onda sam se, valjda kad sam se naspavala, sjetila da ja želim i dalje i pisati i producirati i imati oko sebe sve te ljude koje obožavam i zbog kojih živim tako kako živim (glumce, redatelje, šminkere, kamermane), i da, ukratko, volim svoj posao.

Rješenje jednadžbe nametalo se samo po sebi, ali ni na njega nisam htjela pristati: nemati više djece, odustati od ideje da s nekim koga volim spojim gene, zatvoriti priču majčinstva, zauvijek si oduzeti mogućnost da jednom ipak mala mirišljava beba opet gleda u mene i treba moje ruke i prvi put kaže mama. Pa sam pustila odluku, i puštam je i dalje, negdje u vjetar, sudbini u koju ne vjerujem, zvijezdama na miješanje karata, svim bogovima koje je čovjek smislio, sve dok me netko, kao kolegica scenaristica, ne pita što mislim, a nije pristojno ne odgovoriti na izravno pitanje, zar ne.

A mislim da je roditeljstvo duboko neravnopravno polje, okrutno prema ženama na mnoge načine koje se još ni ne usudimo izgovoriti, na koje se još ne usudimo pokazati prstom, a jedno od njih je to neugodno oduzimanje od duše, pa ako se baviš umjetnošću, ne možeš jer nemaš snage biti kreativna, produhovljena, čista, i, ako ćemo posve prozaično, nemaš vremena stvarati. Moraš ukrasti to vrijeme nekako od svih i svega što ti treba, ali biti umjetnica nije samo pitanje vremena, već i trenutka u kojem možeš napisati pjesmu.

Ova kolumna teče lako jer je pišem za vrijeme tatinog vikenda. Kraj mene su upaljene mirisne svijeće, s druge strane junk food koji sam stigla kupiti, a nema malog glasića anđela koji neprekidno govori mamamamamamama dok ne zaspe. A ako se žena koja radi ne bavi umjetničkim nego nekim poslom u kojem je odgovorna i za druge živote ili tuđe novce, i ako, primjerice, želi napredovati, mora pričekati da djeca narastu a na njezinom se tijelu počnu pojavljivati znakovi potencijalne menopauze pa da njezina plodnost prestane biti opasnost za kolektiv.

Zvuči kao jadikovka, ali je više bijes na biologiju i činjenicu da je svijet skrojen tako da pogoduje muškarcima na mnoge načine pa i po pitanju stvarateljstva: osobni prostor je sintagma koja zvuči tako prirodno, tako jasno, a opet, davno je Virginia Woolf pisala o tome kako ako toga nema ne može napisati ni rečenicu a kamoli knjigu. Ženama je osobni prostor luksuz, nešto za što se moraju rukama i nogama izboriti u odnosima u kojima se nalaze (s djecom, s partnerima, s majkama koje im pomažu), ili pak, platiti za isto (siterici, bedinerici). Muškarcima je to inherentno pravo - draga, idem stvarati u svoj studio. Idem pisati. Idem.

Neopisiva je to dubina krivnje prema djetetu kad ti treba prostor za sebe, da bi mislila o novoj temi, haljini koju želiš skrojiti ili prezentaciji koju trebaš napraviti. I prema poslu, da, ali, još gore, za nas kojima posao nisu zadani okviri, rokovi i šefovi, već nešto što mora proizaći iz mašte, grižnja savjesti prema talentu ili mogućnosti kreacije koja nam izmiče jer nam je važniji pješčanik, kupanje u fontanama, bebino vrijeme provedeno na trbuhu. Mnoge žene koje imaju ozbiljnu umjetničku karijeru, poput Marine Abramović ili Josipe Lisac, govorile su otvoreno o tome kako je odluka da nemaju djecu potaknuta čvrstom željom i potrebom da stvaraju i da se kao umjetnice posvete svojem radu u potpunosti, bez ostataka, bez teško zarađenog radnog vremena. Ali postoje karakteri koji žele oboje - pa tako moja kolegica koja dok ja ovo pišem završava svoj veliki projekt i pred premijeru ne može više izdržati u obje uloge, te popušta u svakoj. Ili joj barem živci popuštaju. Kao što i meni popuste kad čujem kako se frajeri umjetnici žale na težinu svoje pozicije.

Nemate pojma što je to borba za osobni prostor i specifične vibracije na kojima mi kao žene funkcioniramo, jer često, ne znamo ni mi, nemamo tu privilegiju, pa je specifičan životni ritam skupljanje veša u ponoć kad beba zaspe ili pisanje teksta onda kada baka može uletjeti. Mojoj prijateljici partner je rekao, tako pametno i emancipirano: radi što hoćeš, tvoje tijelo je ionako samo tvoje. Problem je što je, čak i kad su najbolji od najboljih s vama u paru, i cijeli proces najčešće samo naš, pa žene stvaraju i rade, i dalje, majčinstvu unatoč i usprkos, rijetko uz njega. Virginijina soba je dakako metafora za osobni prostor, a za tu bitku svakoj ženi treba izdržljivost vojnika, strateške sposobnosti generala, i jako puno sreće.

Izdvajamo