VIJESTI IZ LILIPUTA

PIŠE JURICA PAVIČIĆ: FAJRUNT ZA LIBERALNU HRVATSKU Došlo je vrijeme da se lijevi i liberalni Hrvati počnu ponašati kao da SDP više ne postoji

Vrbovec, 250818.
Otvorenje 38. turisticko - kulinarske manifestacije u Vrbovcu smo navek znali kaj su jeli nasi stari.
Na fotografiji: Davor Bernardic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX

Davor Bernardić

Stiglo je ljeto 2018., i liberalnoj Hrvatskoj najednom je zatreperila signalna lampica. Najednom je shvatila da je možda to bilo to. Da je došlo vrijeme da lijevi i liberalni Hrvati počnu zamišljati jedan sasvim novi i drukčiji politički kozmos. Da prestanu gajiti iluzije i da se počnu ponašati  kao da SDP više ne postoji. Da kao i Bojan Glavašević od SDP-a dignu ruke

Prije nekoliko godina slovenski pisac Goran Vojnović napisao je u listu Telegram duhovitu komparativnu analizu slovenske i hrvatske stranačke politike. Slovensku stranačku politiku Vojnović je u tekstu usporedio s televizijskim talent šouom. Kao što se na TV talent šou javljaju razni trbuhozborci, gutači ljutih papričica i imitatori Lady Gage ne bi li izborili petnaest minuta slave, tako i slovensku politiku - pisao je Vojnović - karakteriziraju kratkotrajni “one-hit wonderi”, karizmatični trgovci, anonimni suci i lokalni komičari koji u hipu postanu svačiji miljenici, da bi taj medeni mjesec trajao kratko.

Hrvatska stranačka politika zato je stubokom drukčija. Hrvatska politika - napisao je duhovito Vojnović - nalik je automobilskoj vožnji od 1000 kilometara u automobilu u kojem su samo dva CD-a, Severine i Jole. Slušate malo Severinu, pa je slušate opet, pa vam dosadi pa pomislite kako dugo niste poslušali Jolu, a onda shvatite da vam je to dodijalo pa opet promijenite i slušate Severinu. Svih trideset godina hrvatskog višestranačja tu ulogu “Severine” i “Jole” imaju HDZ i SDP, dvije stranke koje se na vlasti izmjenjuju s iznurujućom dosadom.

Tijekom svih tih desetljeća strašno je lagodno i komforno bilo biti političar ili lider SDP-a. Posao političkog vrha SDP-a svih se tih godina, naime, svodio samo na jedno te isto: na čekanje da “vozaču” dosadi “Severina”. Tijekom svih ovih godina živjeli smo u zemlji koja je duboko impregnirana strankom/pokretom koji u biti kontrolira sve pore života, od nogometa do crvenog križa i crkve. Taj pokret uvijek je znao dobivati izbore. Tom je pokretu - međutim - duboko promišljeni evolucijski mehanizam ugradio crv samouništenja. HDZ-u treba samo dati vlast dovoljno dugo, a kad mu to date, HDZ će malignom mutacijom uništiti i hrvatsko društvo i samog sebe.

Uvaljat će sebe i nas u tajkunsku privatizaciju, pokrast će nas preko Fimi-Medije, upetljat će se u bojanja tunela, barba Luke, afere Dubrovačka banka, Borg ili Hotmail. Svih ovih desetljeća, posao SDP-ove politike bio je samo da čeka da klatno političkog ciklusa padne na njihovu stranu. U redovnim ritmovima od svakih osam godina HDZ bi zabrazdio u toliki kriminal, svevlašće i oholost da bi krotkoj, inertnoj bjelanjačkoj opoziciji vlast sama pala u ruke kao trula voćka. A onda bi SDP-ovci poput nedarovitih sanacijskih upravitelja malo zažbukali rupe i mrlje, sve dok konzervativni hrvatski common sense ne bi zaključio da bi - za promjenu - ipak malo opet slušao - Severinu.

Od tog ritma političkog metronoma sastojao se trideset godina usud SDP-a. Malo čekate, budete strpljivi, dočekate da se vaš rival uvalja u blato, a onda za promjenu kratko vladate. Sve to vrijeme teku saborski mandati, upravna vijeća, nadzorni odbori, cure zapošljavanja u holdinzima i apisima, a cijela jedna politička klasa u sitno se namiruje kroz klijentističku ekonomiku hrvatskog višestranačja. Tako to traje i trajalo je, trajalo toliko dugo da su mnogi vjerovali kako će trajati zavazda.

Problem je što u to nisu vjerovali samo hrvatski esdepeovci. U isto to - dakle, u svoje trajno i neuništivo mjesto u političkom duopolu - vjerovali su i ljudi iz grčkog PASOK-a, i ljudi iz francuske Partie socialiste, i ljudi iz španjolskog PSOE-a, i iz poljskog Sojusz Lewicyja. Svi su oni živjeli u takvim, stabilnim svjetovima sve dok se jednog dana nisu probudili i shvatili - da više ne žive. Shvatili da su da na mjestu postojanog političkog duopola sad obitava nova politička šikara lijevih populista, tvrdih socijalista ili liberalnih reformatora. Zbrisani su preko noći, a na njihovo su se mjesto uspeli novopečeni “one-hit wonders” - Cerar, Šarec, Cipras, Macron, Iglesias ili Alberto Rivera.

Svih ovih godina, i SDP i hrvatski lijevi i liberalni glasači vjerovali su da se kod nas to ne može dogoditi. Upravo zato, i mediji i javnost su s uzrujanom fiksacijom pratili postupno urušavanje SDP-a, frakcijsko svađanje, komunikacijsko glavinjanje i ideološko vrludanje. Svi su ustrajno vjerovali da o SDP-u čvrsto ovisi usud liberalne Hrvatske, jer je SDP jedini koji se može naći na pravom mjestu i u pravo vrijeme kad HDZ (opet) fatalno zasvinji. A onda je stiglo ljeto 2018., i liberalnoj Hrvatskoj najednom je zatreperila signalna lampica. Najednom je shvatila da je to možda bilo to. Da možda - doista - slijedi fajrunt. Da je došlo vrijeme da lijevi i liberalni Hrvati počnu zamišljati jedan sasvim novi i drukčiji politički kozmos. Da prestanu gajiti iluzije i da se počnu ponašati da SDP - naprosto - više ne postoji.

Da učine, ukratko, upravo ono što je ovog tjedna učinio jedan od najčestitijih i najkarizmatičnijih SDP-ovih političara, Bojan Glavašević. A on je učinio upravo to: digao je od SDP-a ruke. Zaključio je da u toj stranci gubi vrijeme, izišao iz prostorije i za sobom ugasio svjetlo.

Kriza SDP-a - dakako - ima nekoliko slojeva i puno simptomskih lica. Prvo od njih je nesumnjivo Davor Bernardić. Činjenica da su SDP-ovci s uvjerljivom većinom za predsjednika izabrali tog komunikacijski nedarovitog amatera bez ikakve ideologije ne govori ništa o Bernardiću: ona više govori o prosječnom mentalnom sklopu SDP-ovih članova. Ona ukazuje da se dobar dio preostalog stranačkog članstva sastoji od neambicioznih parapolitičkih profesionalaca koji mogu mirno živjeti s tim da još HDZ 30 godina vlada Hrvatskom, pod uvjetom da je SDP “prva pratilja” i da im po toj osnovi pritječe dovoljan broj mandata i prigoda za uhljebljivanje.

Ali, stvari bi bile silno jednostavne kad bi jedini problem SDP-a bio Bernardić. SDP - naime, ima i drugi, bitno trajniji problem, a on je demografski. SDP je - naime - bio i ostao stranka za koju glasuju vrlo specifične društvene skupine. Jedna od njih su ljudi iz partizanskih obitelji, koji za SDP glasuju identitetski. Druga ljudi koji su radili u velikim sustavima uništenima 90-ih, koji HDZ mrze jer im je uništio egzistenciju. Treći su ljudi koji s poštivanjem pamte socijalizam kao razdoblje kad se proizvodilo, kad se štovao rad i kad je postojala makar kakva meritokracija. Temeljni, nerješivi problem SDP-a je taj što te tri skupine glasača naprosto idu k zalasku, stare i umiru. Pad rejtinga SDP-a stoga se uvelike može tumačiti tim generacijskim zalaskom.

Stranka koja računa na glasače starije od 50 osuđena je na postupno nestajanje. A da bi privukao glasače koji još nemaju probleme s prostatom i ne trebaju naočale za čitanje, SDP bi - za početak - morao tim poručiti što on jest i za što se zalaže. A to je nešto s čim ova stranka ima veliki problem.

SDP - naime - nema baš nikakvu ideologiju, a da stvar bude gora - SDP ni ne uviđa da je to što je nema problem. Tijekom posljednjih mjeseci načitali smo se članaka i nagledali scena iz trakavice zvane “SDP-ove frakcijske borbe”. Dvije ili tri zaraćene skupine sve su se to vrijeme mlatile forumskim odlukama, pismima i priopćenjima. Sve to vrijeme - međutim - nešto je bilo upadljivo odsutno: bilo kakva rasprava o idejama. Frakcije u SDP-u nisu se svađale oko toga je li ta stranka trebala uvoditi treći stup, ili autsorsati čistačice, ili koncesionirati autoceste. Nisu se svađale oko zakona o radu, Uljanika, Agrokora, Muzila, Srđa. Sve vrijeme SDP-ove su se frakcije svađale oko videa s kiselim zeljem.

Bojim se da to odsustvo razgovora o ideologiji nije slučajno. Na neki način može se reći da je ta bučna šutnja o idejama preduvjet opstanka SDP-a. Jer, SDP se uvriježeno diči pozicijom lijeve stranke. SDP sebe doživljava nastavljačem lijeve progresističke tradicije od ZAVNOH-a do novog vala. Ali, klasno i ekonomski SDP nikad nije bio lijeva stranka. On je bio i ostao stranka socijalističke urbane srednje klase, imućnijih regija i situiranijih građana koji su se gentrificirali kroz proces titoističke urbanizacije i modernizacije. Glasači i simpatizeri SDP-a nisu nikad bili radnici: radnici su u Hrvatskoj glasovali i još uvijek glasuju za bandiće, kerume i HDZ. SDP je bio i ostao stranka pokretljive i dinamične srednje klase kojoj kapitalizam nije bio problem: njoj je bio problem manjak kapitalizma, odnosno - ortački, biskupsko-stranački kapitalizam.

Upravo zbog te unutrašnje shizofrenije u Hrvatskoj nije lako naći političku grupaciju koji bi zamijenila SDP. Da je SDP samo lijeva stranka, u taj bi prostor uskočila Nova ljevica i uz nju navezan grozd stranaka koje se upravo spremaju u Šibeniku potpisati koalicijski sporazum. Uspon prave “čvrste” ljevice na ruševinama propalih socijalističkih stranaka fenomen je prisutan u nekim mediteranskim zemljama (Grčka, Portugal, Španjolska). Te su zemlje - međutim - specifične, jer su sve tijekom 20. stoljeća imale desne diktatore, i sve su imale jako, nikad zatomljenu eurokomunističku baštinu.

Taj politički projekt će bez sumnje zapasati dio bivšega lijevog političkog prostora. Ali, većina SDP-ovih glasača ipak neće glasati za takvu tvrdu ljevicu. Neće, zato što tim glasačima problem nije kapitalizam - njima su problem Bozanić i Željka Markić, šatoraši i ortački klijentizam, njima je problem pretvaranje škole i RTV-a u klerikalno-nacionalni agitprop. Ti glasači su svih ovih godina za SDP glasali ne zato što je bio lijeva, nego zato što je bio sekularno-liberalna stranka.

Ti glasači - ukratko - ne traže hrvatskog Ciprasa. Oni traže hrvatskog Macrona ili Riveru. Preostaje tek vidjeti hoće li ga pronaći.

Izdvajamo