Jelsa vjerojatno ne spada u najljepša i najglamuroznija mjesta na Jadranu. I na Jadranu, pa i na samom Hvaru, postoje mjesta koja imaju impozantniju kulturnu baštinu i dojmljiviju prirodnu scenografiju. Ipak, Jelsa je po mnogočemu “the” dalmatinsko mjesto, jedna od onih racionalno malih, uljuđeno urbaniziranih i organskih komuna koja svojom smirenom mjerom čine hrvatski Jadran turistički atraktivnim.
Jelsa je mala komuna, ali ipak komuna u čijoj su vali središnji vizualni reperi javne ustanove poput crkve, perivoja i čitaonice. To je mjesto amfiteatralno postavljeno oko uvale i mandrača. Tom ozbiljnom, bodulski trezvenom obziru prema prostoru pridonio je i socijalizam koji je turistički razvijao Jelsu s onom finom osmišljenošću koja je nerijetko krasila tadašnje planere. Hotelska zdanja građena su rahlo, pobacana po gustoj šumi da su ostala gotovo nevidljiva. Nisu bila u samome mjestu da ne zaguše povijesnu jezgru, ali su bila izmaknuta na nenametljivu pješačku udaljenost tako da mještani mogu lako raditi u hotelu, a gosti se hotela prirodno slijevaju prema centru gradića i tamo provode vrijeme. Ispred hotela nalazila se uređena plaža koja je ujedno bila i gradska plaža. Između turističkog i javnog u Jelsi se, kao i na mnogim točkama na Jadranu, nalazila fina, propusna membrana koja je nukala na miješanje. Ta fina osmoza - potpuno oprečna resortskoj filozofiji turizma - bila je i još uvijek jest najjači adut istočnojadranskog turizma, ono što ga čini komparativno drukčijim.
Kraj svih tih lijepih strana Jelsa ima i jednu nezgodnu. Tu nezgodnu stranu nisu skrivili ni ljudi ni kultura, nego geologija i meteorologija. Jelsa, naime, ima nesiguran porat, mali i otvoren ravno na buru, luku koja je i tijesna i nesigurna po vjetru. Zato Jelsa nije imala ozbiljan nautički turizam. Ali, nije ga ni trebala imati kad se na pješačkoj udaljenosti od Jelse i na teritoriju iste općine nalazi Vrboska, mjesto i prirodni fjord s najdubljim i najzaštićenijom zaljevom srednjeg Jadrana. Upravo tamo su još socijalistički planeri sagradili ACI-jevu marinu, jednu od najvećih i najsigurnijih na Jadranu, luku koju je na tom mjestu prirodno nametala morfologija i meteorologija. Vrboska i Jelsa živjeli su i još žive u komplementarnom nadopunjanju, osmišljenoj viziji koja je izlazila iz logike prostora. Iz te logike prostora proizlazila je i prezrena riječ koje se danas u Hrvatskoj tako mrzi, iako nam je potrebnija nego ikad. Naime - planiranje.
Pokušajte sada zamisliti sljedeći scenarij. Premda u neposrednoj blizini imate veliku marinu u sigurnoj luci, vi pokušavate sagraditi na pješačkoj udaljenosti od nje drugu. Radite je u nesigurnoj uvali, na punti, na točki gdje ona iziskuje stravične intervencije u krajobraz i more. Umjesto da gradite tranzitno privezište s kojim dolaze turisti, gradite marinu s dizalicama, lučkim postrojenjima i smrdljivim izljevom intonka i prajmera. Radite je na točki na kojoj se nalazila jedina gradska plaža, koja će time nestati. Radite je na prostoru koji se nalazi točno ispred monopolističkog lokalnog hotela. Radite je na točki koja dominira vizurom. U srce male, oprezno i osmišljeno urbanizirane turističke komune vi nasred plaže dižete nešto što je u osnovi lučko postrojenje, i to postrojenje kakvo već imate kilometar istočnije. Zbog tog postrojenja, turističko će mjesto ostati bez plaže, igrališta za vaterpolo, istezališta za brodice, bez pošumljenog pojasa i bez šetališta uz more.
Premda ovakav scenarij zvuči nestvarno neracionalnim, taj scenarij upravo prijeti Jelsi. U četvrtak je, naime, Slobodna Dalmacija objavila kako je stotinjak Jelšana potpisalo peticiju protiv novog plana zimske marine na rtu Bočić koji promovira sadašnji SDP-ov gradonačelnik Nikša Peronja. Projekt iza kojeg navodno stoji Goran Štrok digao je na noge mještane, ali i podijelio bliski krug načelnikovih suradnika, pa je u Slobodnoj protiv projekta podigao glas i njegov donedavni bliski suradnik Luka Bunčuga. Protivnici projekta smatraju da Jelsi treba privezište i sigurnija luka, ali su protiv toga da se poboljšanje sadašnje infrastrukture koristi kao izlika za grandomansku uzurpaciju koja bi čitav gradić izbacila iz stoljetno, bodulski opreznog balansa. Mnogo je ironije u toj jelšanskoj priči. A jedan od tih ironijskih “twistova” je i taj da se u Jelsi kao zagovornik neodrživog razvoja, redukcije javnog prostora, te famoznog i mitskog “krupnog kapitala” pojavljuje gradonačelnik s tzv. ljevice. U tjednima predizborne kampanje, vrijedi to notirati, jer dosta govori i o ljevici samoj.
Jelšanski slučaj novi je, ali nažalost ne i jedini slučaj malomišćanskih nevolja s nautičkim turizmom. Netom preko kanala - u Bolu - svjedočili smo još jednom sličnom, ali još megalomanskijem projektu koji je prijetio da otme plažu gradu kojem je plaža ključni “selling point”. U Supetru su se građani pobunili prošle jeseni zbog sličnog projekta koji je predviđao da se zbog vezova otme plaža i vaterpolsko igralište. U Starom Gradu, mještani su se pobunili kad su shvatili da je županijska lučka uprava preuzela na sebe mjesne vezove s dugoročnom nakanom da cijenama otjera domorodce i pusti ih u turistički optjecaj. Diljem Jadrana trendovi su isti. Nautički turizam u strahovitoj je ekspanziji, a ta je ekspanzija zbog meteorološkog realiteta izrazito vršno-sezonska. Na moru vlada ćumez i anarhija zbog čega ginu ljudi, poput sirotih Talijana sa Sante Sapienze. Svako naše malo misto traži način da usiše i unovči dio te bonanze u plastici i inoksu. Ta konjuktura se odvija po dva moguća scenarija. Ili se otima prostor koji je pripadao mještanima, ribarima i tradicijskim djelatnostima, ili se pak grabi novi prostor, blizu središtima mjesta, najčešće onaj plaža. Prostor koji je u lučkim mjestima obično najjavniji i najreprezentativniji (riva) pretvara se u prostor servisne intimnosti na kojem nautičari šeću u šlafrocima do tuš kabina ili na krmi u slatkoj vodi peru pjate. Pri tom se fatalno brkaju dvije u suštini različite vrste luka. Jedna je ona privezišna, gdje nautičari u prolazu akoštaju na dan-dva, borave u centru grada i odu. Druga su marine u kojima plastični orijaši umotani u cerade noće deset mjeseci. To su luke koje iziskuju dizalice, radionice, suhe dokove i servise. Riječ je o lukama koje neizbježno nagrizaju kopneni prostor, te koje su neizbježno ekološki agresivne, pa se logično smještaju u manje vrijedne, devalvirane, obično bivše industrijske prostore, kao što je to slučaj u Tivtu i Mandalini (vojni arsenali) ili Kaštelima (propala tvornica vinil-klorida). U Jelsi, a i ne samo u Jelsi, te se dvije instance namjerno miješaju da bi se najvidljiviji i najdragocjeniji prostori iskoristili za “junk yard”.
Kaosu uz obalu treba - dakako - dodati i kaos na samom moru. Baš kao i morska obala, i vodena površina postala je igralište specifične hrvatske ekonomike vulgarne prostorne rente. Vale se nesustavno prepuštaju ili (ne)prepuštaju koncesiji. Postoji stalno nastojanje da se vale pod koncesijom pretvore u područje monopola gdje će biti zabranjeno samostalno sidrenje, što je isto kao kad bi vam netko zabranio sjedenje na klupi u parku ako ste manje od 50 metara udaljeni od najbližeg štekata. U valama koje nisu pod koncesijom svatko, ponajčešće ugostitelji, stavlja bove, a neki od zakonom zaštićenih prostora poput Polača na Mljetu postali su plijen neformalne oligarhije lokalnih birtaša. Sve se to događa u situaciji kad je brodova u srpnju i kolovozu sve više i više, sve su veći i veći, a oni koji ih voze o moru i brodu znaju sve manje, sve su mlađi, nezreliji i pijaniji. Santa Sapienza izgleda nije bila upozorenje, pitanje je - što će biti?
Ludi, megalomanski suicid koji svom vlastitom mjestu sprema SDP-ov jelšanski načelnik - nažalost - samo je novi prilog koji nas uvjerava u prijesnu, trivijalnu istinu koja je jasna svima osim neoliberalnim dogmatima. U hrvatski nautički turizam, ali i ne samo nautički, i ne samo turizam, treba vratiti planiranje. Treba nam opet ta prezrena socijalistička riječ, trebaju nam opet socrealističke menzure, kute i bijeli ovratnici. Treba nam cerebralna, racionalistička djelatnost koja će - kao jednom davnih 60-ih - izmjeriti koliko čega u Jadran staje, na koji način, i kamo. Koja će iz prirodnih parametara prostora racionalnom računicom zaključiti koliko i gdje nečega smije biti. Suvišno je i reći da takva planerska aktivnost nema ama baš nikakve veze s ovom porugom koju mi danas zovemo “prostorno planiranje”, a koja se zapravo svodi na točkasto savijanje pravila, nesustavno pogodovanje, medijsku kuknjavu o antipoduzetničkoj klimi, te sirovu, vulgarnu korupciju.
Nautičkom turizmu treba novi, racionalni red. A samoj Jelsi u ovom trenutku treba nešto prizemnije, i to joj treba odmah. Treba joj spas od asistiranog samoubojstva.