VIJESTI IZ LILIPUTA

PIŠE JURICA PAVIČIĆ Klemm na Zrću ili priča koja pokazuje zašto županije kakve danas imamo u Hrvatskoj nikada neće biti ukinute

Zagreb, 270215.
Holiday Inn.
Skup branitelja koji su za postivanje ustavno-pravnog poretka pod nazivom
Josip Klemm / CROPIX

Premda se i ranije pojavljivao po stupcima novina (nažalost, doduše, uglavnom crnih kronika) čovjek pod imenom Josip Klemm ušao je u hrvatski javni prostor godine 2014., kad se pod platnenom ponjavom u Savskoj ulici počelo kuhati ono što danas živimo kao hrvatski realitet.

Negdje u vrijeme kad se u Savskoj ulici razbuktao šatorski proces, čovjek pod imenom Josip Klemm predstavljao se kao razborito i trezveno krilo te subnorovske revolucije. Dok su znatan dio ljudi koji su se vrzmali oko Savske bili ljudi s invaliditetima, fizički ruvinani ili društveno marginalizirani, dok se oko šatora cijelo vrijeme kretao niz ljudi koji su bili pripravni na destruktivne ili samodestruktivne geste poput samospaljivanja ili plinskih boca, naočiti alfa-mužjak Klemm u toj je družbi od početka izgledao kao uočljiva suprotnost. Zdrav i prav, naizgled perfektno fit, u komunikaciji uvijek trezveno smiren, očigledni prirodni lider, Klemm je bio daleko od marginalca. Već je tada imao uhodani zaštitarski biznis, taj ga je biznis doveo do toga da bude redovni posjetitelj sudnica i crnih kronika, a od ostatka družbe iz šatora očito se razlikovao i klasno, i elokvencijom, i društvenim kapitalom. S vremenom se pretvorio u neformalnog “šefa politbiroa” Savske, a taj ga je status doveo do pozicije da jednom diktafonskom furbarijom presudi rezultate prošlogodišnjih izbora.

Šatorska revolucija završila je kako je završila. “Oba” su doista “pala”, epoha liberalne Hrvatske je prošla, a subnorovski politbiro iz Savske u međuvremenu je po svom djelu, mentalitetu i ideologiji skrojio hrvatsku televiziju, urbanu plastiku, društvene rituale, film i školstvo. U komunizmu se govorilo da revolucija jede svoju djecu, ali za ovu revoluciju to nije vrijedilo. Klemmu ne samo da revolucija nije naudila, nego mu se biznis nakon nje silno raširio, pa je postao privilegirani čuvar porti i ograda mnoštva hrvatskih javnih i nejavnih institucija. Ali - to je bio samo prvi korak. Jer, pretvaranje šatoraške teorije u opipljivu ekonomsku praksu ovih je dana prešlo i u drugu, zanimljiviju fazu.

Ovih je dana, naime, objavljeno kako je Josip Klemm jedan od šest partnera u konzorciju Cocomo koji je od stručnog povjerenstva za koncesije na pomorskom dobru Ličko-senjske županije na 20 godina dobio koncesiju nad najpoznatijom hrvatskom partijanerskom destinacijom - nad paškom plažom Zrće. Tako će lider šatoraške revolucije u idućih 20 godina crpiti prihode sa šljunčane plaže glasovite po elektronskoj muzici i clubbingu, plaže na kojoj Klemm nema ni kafić, ni lokal, ni jednu jedinu ležaljku, ali i plaže na kojoj je već dugo prisutan kao gotovo monopolistički redar. Cocomo i Klemm tako će dvadeset godina crpiti prihode najvećeg jadranskog bludilišta, a u ponudi su napisali da će u žalo u paškom zaljevu uložiti spektakularnih 96 milijuna kuna. Pritom je zanimljivo da je u borbi oko Zrća vođi veteranske udruge konkurent bio glavom i bradom posrnuli knez Hrvatske Ivica Todorić. Konkurentsku ponudu, naime, ponudio je konzorcij klubova udružen s Agrokorovom veleprodajom pića Roto dinamic i Velpro, no Klemmov je politički autoritet ovaj put očito bio jači. Ako je vjerovati onom što ovih dana pišu novine, budućnost će se Zrća pisati za velikim stolom, u koncilijantnoj slozi čitave “famiglie”. Klemm i Cocomo postojećim su klubovima obećali da neće biti novih lokala, a ovi su obećali da se neće žaliti na ličku “pomorsku orijentaciju”. Ispada, svi su zadovoljni. Klubovi će raditi dalje, Velpro i Roto prodavat će im “gorivo”, a Klemm će ih sve zajedno osiguravati, kako fizički tako i politički. Show must go on.

To je trenutak u kojem se razboriti čitatelj mora zapitati: dobro, fali li nam tu netko? Ako su tu birtaši, ako su tu Agrokor, Klemm Security, veletrgovci pićem i gospićki političari - postoji li netko koga smo u toj cijeloj priči zaboravili priupitati? Odgovor je - naravno - potvrdan. U toj priči fale oni koje se obično u Hrvatskoj malo pita: a to su domorodci.

Netom, naime, nakon što je gospićki gremij stručnjaka za ličko pomorsko dobro pustio bijeli dim i obznanio kako je condottiere Klemm nagrađen za revolucionarne zasluge, javio se stidljivo i “poglavica” tog nevrijednog, bijednog rezervata kojeg se u toj priči ništa ne pita, a taj se rezervat zove Grad Novalja. Mostov načelnik Novalje Ante Dabo javio se sirota u novine i izjavio kako je za njega postupak ličkih guvernera neprihvatljiv te kako će protiv odluke o koncesiji na 20 godina pokrenuti upravni spor. Dabo je također rekao kako su maštarije o 90 milijuna ulaganja tek luk i voda, jer prostor slavne šljunčane plaže nema detaljni plan uređenja koji bi morao urediti što se i kako tamo smije (g)raditi. Novaljski je gradonačelnik pritom iznio heretičku ideju koja kao da je ispala iz zrelog socijalizma. Zamislite, po novaljskom Borisu Kidriču lokalna bi zajednica trebala prvo promisliti što želi na nekom prostoru, potom te misli sročiti u planski dokument, a tek onda kad su stvari transparentne i jasne, plaža bi smjela ići u koncesiju. Načelnik Novalje, ukratko, gaji neke sonambulne, samoupravno-socijalističke ideje kako bi se građane lokalne komune moralo ponešto pitati kad se na dva desetljeća krmči i komada njihov strateški turistički resurs. Zamislite dokle idu ti relikti anarhističko-samoupravnog mentaliteta!

I tu priča o Zrću najednom prestaje biti (samo) priča o jednom profiteru savskog šatora, čovjeku koji je svoju ulogu u platnenoj revoluciji unovčio kroz kontrolu važnog nacionalnog prirodnog resursa. Priča o Klemmu i Zrću postaje dio jedne veće priče, a to je priča o kontroli nad pomorskim dobrom, te o marginalnoj poziciji koju lokalne zajednice imaju kad se krmči i dijeli njihov strateški, često monopolistički resurs - a to je obala. Jer, ovo što se sad dogodilo na Zrću sutra će se dogoditi negdje drugdje - recimo, na Zlatnom ratu. Zlatnom ratu, koji je jedini i ključni strateški resurs od kojeg živi jedna prosperitetna i uspješna komuna - Bol. Zlatnom ratu, koji je Bol dosad uspijevao kontrolirati jer je koncesiju dobivalo lokalno komunalno poduzeće (što je privilegij za kakav se Novalja nije izborila). Ali, i Zlatni rat ovih dana ide na novu koncesiju, a u odluci kome će ta koncesija pripasti sam se Bol ne pita ni koliko je crno pod noktom. Ta se odluka donosi u Županiji u Splitu. U Županiji, koja sutra u ime političke zahvalnosti može šljunčani falički rt na južnoj strani Brača izručiti nekom drugom klemmu ili đakiću ili glogoškom ili bilo kom od zaslužnih dioničara ideološkog prevrata.

Priča o Zrću - ukratko- priča je o groteski hrvatske lokalne samouprave. To je priča o zemlji u kojoj lokalna sredina nema pravo glasa ni kad je posrijedi njen ključni ekonomski resurs, nema pravo glasa čak ni onda kad kani korištenje tog resursa racionalno urediti. Vlast nad tim resursom ima umjetni entitet zvan županija koja se prema Novalji ponaša kao viktorijanski London prema Indiji. Riječ je o situaciji koja bi i inače bila apsurdna, a u slučaju Zrća još je apsurdnije utoliko što je ta županija artificijelna i besmislena tvorevina koja je bizarnom kartografskom kombinatorikom i političkim lobiranjem dobila “svoje” “ličko primorje”, pa administrativnu vlast nad prostorom Raba i sjevernog Paga s kojim ni povijesno, ni jezično, ni kulturno, ni funkcionalno nema a ma baš nikakve veze. A sad se iz tog izmišljenog i proizvoljnog “regionalnog centra” šefuje nečim što je kruh i sol zajednice ovisne o turizmu.

Priča o Klemmu i Zrću - samim tim - nije samo priča o profiterima šatoraške revolucije. Ta priča je istodobno i priča o tome zašto ovakve županije kakve danas imamo neće nikad biti ukinute. I ma koliko god Most to stavljao u svoj program, ma koliko se god Ivan Kovačić i Relković trsili oko “administrativne reforme”, županije će ostati točno ovakve kakve su danas. Zašto? Zato, jer su oni za svaku klijentističku političku elitu otjelovljenje čistog sna. Nemaju gotovo nikakvih obveza i zadaća, bar ne onih opipljivih zbog kakvih će vas nezadovoljni građani na izborima smijeniti. U njima se, upravo zbog toga, vlast rijetko ili gotovo nikad ne mijenja. Istodobno, u tim su županijama podesno koncentrirani svi koruptivno i klijentistički najperspektivniji atributi vlasti, od zapošljavanja medicinskih sestara, preko urbanističkih planova, pa do - eto, recimo - koncesija na pomorskom dobru. U tim i takvim županijama, decenijski kneževi mogu vladati svojim malim “primorjima”, eksploatirati po svojoj volji svoje male “kolonije”, a da pritom ni pred kim ne snose nikakvu odgovornost. Dodajte tom ćumezu kao bonus još monopol jedne stranke i faktor ideološkog reketa - i dobili ste Zrće.

Zrće, na kojem će jedan zaslužni subnorovac, par birtaša i veletrgovci pićem idućih dvadeset godina crpiti oblutke, more i žalo. Trošit će ih i raubat, prodavat ih svjetskoj mulariji, kojoj će usput prodavati i Red Bull, votku i džin. A domoroci dva kilometra zapadno u tom scenariju nisu predviđeni čak ni kao konobari. Eto vam hrvatskog ekonomskog modela u 21. stoljeću.

Izdvajamo