KVISLINZI VIRUSA

PIŠE JURICA PAVIČIĆ Na kraju trećeg tjedna epidemije koronavirusa Hrvatska počinje imati ozbiljan problem, a taj je problem stigmazitacija bolesnih

Osijek, 020420
Poznati osjecki filantrop Branko Ostovic kupio je termokameru osjeckom KBC-u kojom se mjeri temperatura svima koji zele uci u bolnicu.
Na fotografiji: pokretno izdavanje nalaza testiranima na koronavirus. Foto: Vlado Kos / CROPIX
Vlado Kos / CROPIX

Puno je manifestacija psihološkog opsadnog stanja koje su nalik onima iz 1991. No, postoji jedna od njih koja mi se čini najopasnijom, najnečovječnijom i ljudski najpogubnijom, a frapantno me podsjeća na prvu ratnu godinu. To je traženje unutrašnjih neprijatelja. Neki obrasci ponašanja koje pamtimo iz antisnajperističke histerije zloćudno se ponavljaju danas

U jesen 1991. hrvatsko se društvo prvi put suočilo sa situacijom koja je imala nekih dalekih sličnosti s ovom današnjom. Ta situacija je bila vojna agresija.

Usporedbe između epidemije i rata su, naravno, nategnute, nezahvalne i katkad vode na krivi trag. Virusi nemaju političko vodstvo. Virusima se ne možete osvetiti, ne možete ih privesti u Loru niti im zapaliti selo. Virusima ne možete u Haagu suditi za agresiju. Virusi nemaju političku agendu, osim agende svakog sebičnog gena: a ta je da nastave biti virusi. Virusi, k tomu, nisu naš lokalni, nego opći problem.

Oni, međutim, koji su dovoljno stari da pamte 1991./92., prisjetit će se mnogih površinskih fenomena koje smo tada doživjeli, a sada se s malim varijacijama ponavljaju. Kao i ratne ‘91., i sada ljudi puno borave kod kuće. Kao i tada, kompulsivno su prikovani uz (tada) TV, a danas (češće) portale.

Kao i ‘91., postali smo news džankiji koji opsesivno iščekuju svake vijesti, svaki izvještaj o uzbunama, palim granatama, pozitivnima i onima na respiratoru. Kao i 1991., i danas ljudi imaju potrebu za nekim pompoznim iskazima zajedništva. Šterike na prozorskim oknima, aplaudiranje zdravstvenim radnicima, pozdravi (medicinskim) “braniteljima, ma gdje bili”. Glasno puštanje muzike u osam, muzike koja je čak ista kao ‘91., tako da je analogija akustički podvučena.

A baš kao što su rituali bildanja zajedništva slični onima iz prve ratne jeseni, tako je i socijalna patologija slična onoj iz 1991. Autoritarnost. Vjera u “mudro rukovodstvo”, glorificiranje čvrste ruke, val podrške vlasti, ma koja vlast to bila. Transfer afekta. Usmjeravanje fejsbuškog ili izravnog gnjeva put “neodgovornih pojedinaca”, onih koji ne nose masku ili, molit ću, šetaju dok domovina krvari.

Paničarenje. Širenje glasina. Epidemija “pouzdanih vijesti”, vijesti o tome da je ovaj ili onaj grad pao, ili ova ili ona bolnica poharana. Teorije zavjere. Geopolitičke konstrukcije. “Pouzdane” informacije o tome da će do tada “to” sigurno završiti.

Puno je tih manifestacija psihološkog opsadnog stanja koje su nalik onima iz 1991. No, postoji jedna od njih koja mi se čini najopasnijom, najnečovječnijom i ljudski najpogubnijom, a frapantno me podsjeća na prvu ratnu godinu. To je traženje unutrašnjih neprijatelja.

Te 1991. “unutrašnji neprijatelji” su - naravno - imali očovječeni oblik. Bili su ljudi ili - još preciznije - bili su Srbi ili vojna lica. A da bi unutrašnje neprijatelje prikopčala na one vanjske, postojeće i stvarne, pučka je imaginacija smislila najzloćudniju od svih urbanih legendi devedesetih: “snajperiste”. Mit o “snajperistima” koji pucaju po gradu, krše zamračenje i dojavljuju mete avionima pretvorio se u jedan od najotrovnijih narativa rata. U ime borbe protiv “snajperista” ljude se izbacivalo iz stanova, privodilo u logore, istjerivalo iz postojbine.

U ime bdjenja zbog snajperista mobilizirali su se kućni savjeti, stražarilo po portunima. Ljudi su masovno vojnoj policiji dojavljivali “sumnjivce”. Deseci “volontera” po kvartovima su švrljali kanočalom ne bi li na prozoru vojnog nebodera spazili radio predajnik ili cijev. Zloglasni politički tabloid objavljivao je popise “kosovaca” i ubačenih agenata, a onima koji su se našli na toj listi nije se pisalo dobro.

Poznajem barem jednu ornu babu iz mog bivšeg susjedstva koja je provodila popodneva telefonski uznemiravajući “snajperiste”, a neki od izlistanih izdajnika završavali su po deponijima i rijekama s flasterom na ustima ili bez njega. Ta histerija trajala je dobrih par mjeseci.

A kad se sve sleglo, što je bio rezultat? Rezultat je bio taj da, kad se podvukla crta, u čitavoj Hrvatskoj nije zabilježen ni jedan slučaj snajperskog djelovanja u pozadini. Nijedan, niemand, nessuno. Snajperisti su se na koncu ispostavili kao mit, urbana legenda, svjesno ili nesvjesno posijana epidemija paranoje.

Analogije s 1991. su, ponavljam, u ovom slučaju skliske. Hrvatsku danas ne napadaju ljudi, napada ih nešto živo/neživo, priroda sama. Virusi u zagrebačkim i splitskim neboderima nemaju “sunarodnjake”, nemaju “istomišljenike”. Za razliku od političke agende, virus ne može imati svoju petu kolonu. Virus neće biti ništa drukčiji ako “dozna” naše vojne tajne.

Upravo zbog tih očitih i posve bjelodanih razlika tim više frapira kako se neki obrasci ponašanja koje pamtimo iz antisnajperističke histerije zloćudno ponavljaju. I danas se, kao i 1991., traži “peta kolona”. I danas se dojavljuje, špijunira, uhodi. I danas mirni građani orno surađuju s organima reda da žito razdvoje od kukolja.

I danas se ostracirane uznemirava - manje telefonski, više društvenim mrežama. I danas uokolo kolaju “pouzdani popisi”. Razlika je samo ta što novovjeki izdajnici nisu virusi, nego su to ljudi. Zaraženi ljudi. Zaraženi su postali nova verzija ratne pete kolone.

Hoćete primjere? U Splitu, jedan se pomorac u inozemstvu zarazio Covidom. Sve što je dalje trebalo napraviti, napravio je odgovorno: nakon povratka iz inozemstva se skrio u kuću, samoizolirao, čak pokušao izdvojiti u seosku kuću. Kad se doznalo da je zaražen, neki mu je od budnih boraca protiv pete kolone potpalio auto. U Ogulinu, sličan se transfer masovnog gnjeva usmjerio na časnu sestru koja je prije pojave simptoma asistirala na misi.

U okolici Virovitice, sukob između nemarnih kršitelja samoizolacije i budnih građana-vigilanata evoluirao je i pretvorio se u čisti etnički fajt između domaćih Hrvata i “šiptara”, odnosno - janjevskih Hrvata. Na Murteru, webom su počele kružiti “liste” onih koji su zaraženi Covidom, ne mnogo drukčije od lista agenata koje je u ratu objavljivao Slobodni tjednik.

U Solinu, društvene su mreže gnjev uperile prema navodnoj širiteljici zaraze, ženi koja čisti i redi mjesnu crkvu. Žena je prije nego što je imala simptome uređivala crkvu i prisustvovala misi. Bolest se raširila, a za lokalni common sense nije problem to što se misa (dakle: javno okupljanje) uopće održavala, nego je problem u sirotoj bolesnici koja ih je “zarazila”.

To su samo neki od primjera, a mogao bih se kladiti da ih ima još. Jer, na kraju trećeg tjedna epidemije Hrvatska počinje imati zaista ozbiljan problem: a taj je problem stigmatizacija bolesnih. Bolesni su postali krivi. Bolesni su postali namjerni širitelji. Bolesni su postali ne samo “neodgovorni pojedinci”, nego peta kolona, suradnici okupatora. Postali su “snajperisti”.

Posljednjih tjedana svjedoci smo zanimljive (i meni simpatične) scijentifikacije medijskog prostora. Novine su pune profesora i doktora koji čitateljima tumače virologiju, epidemiologiju, socijalnu medicinu, infektivne bolesti i matematički izračun eksponencijalnog rasta. U tom novoprobuđenom interesu za akademska znanja bilo bi možda zanimljivo za rukav povući i nekog bihevioralnog psihologa koji bi nam objasnio taj frapantni fenomen.

Rat i epidemija, naime, u svojoj su biti toliko različiti. Neprijatelj je toliko stubokom drukčiji, rizik drukčiji, odvraćanje pogibelji drukčije. Kako je moguće da ljudsko krdo u tako različitoj situaciji reagira tako slično? Kako je moguće da su obrasci isti, da ljudi opet razdvajaju žito od kukolja, traže unutrašnje neprijatelje, lociraju izdajnike, da opet kruže liste za odstrel, a društvom se širi mentalitet doušništva i mobbinga? I - možemo li iz ove sadašnje paranoje naučiti nešto i o onoj prošloj?

Naravno, traganje za petokolonašima u ratu i traganje za petokolonašima epidemije u mnogočemu bitnom se razlikuju. Ljudi koji su ‘91. bili sumnjivi ili izopćeni imali su sociopolitičku predispoziciju za to: recimo, bili su Srbi, ili vojna lica, ili “jugoslavenčine”. S virusom stvari očito stoje drukčije. Virus među Hrvatima nema ni sunarodnjake, ni istomišljenike. Ne postoje nostalgičari virusa, ni zagovornici virusa. Virus u principu može zaraziti svakog.

No, pošto obrazac sotonizacije ne funkcionira tako, pučka mitologija treba narativ koji će objasniti da su oboljeli “krivi” što su oboljeli. Treba mitsku sliku svjesnih petokolonaša ili barem neodgovornih sabotera. Krstio je dijete, a kašljao je. Čistila je crkvu, a znala je. Došla je sa skijanja, pa sjela u bus. Šeta po Marjanu. Ide na Jarun. Išao je na skijanje. Išao je na skijanje, pa nije prijavio šefu.

Ranih devedesetih, demarkacija između “nas” i “petokolonaša” bila je jasna - ona je išla etničkom i ideološkom linijom. Barem na početku, demarkacija prema “kvislinzima virusa” išla je linijom koja je bila bar do neke mjere klasna.

Kako su prvi oboljeli u Hrvatskoj bili ljudi koji su se vratili sa skijanja, ljudi koji su putovali ili radili u inozemstvu, te općenito liječnici, prvotna je omraza bila potiho, ali očito kanalizirana protiv “pokondirene buržoazije”. Kivnja nezaraženih puritanaca bila je usmjerena protiv onih koji, molim te lijepo, lampaju okolo, rade za devize, putuju ili skijaju. Prvi impuls ostraciranja bio je klasni impuls, siromašnih protiv bogatih i privilegiranih.

No, kako se bolest širi, čini mi se da je sve manje tako. Čini mi se da se zajedno s brojkama epidemije koje rastu sve više bližimo starom, dobro poznatom svijetu. Svijetu u kojem se “zna” tko je za sve i uvijek kriv. To nisu imućni, obrazovani i jaki. To nikad nije liječnik, ni svećenik. Nego ona koja u crkvi mete i čisti.

Izdvajamo