Premda se tijekom desetljeća oko nje ispleo cijeli gustiš kriminoloških, pravnih i političkih komplikacija, priča o ubojstvu Stjepana Đurekovića u svojoj je sirovoj osnovi zapravo beskrajno jednostavna. Stjepan Đureković ubijen je - kako danas svi znamo - 28. srpnja 1983. u garaži u mjestu za koje, da nije te smrti, nitko od nas nikad ne bi čuo, a zvalo se Wolfratshausen. Stjepan Đureković nije ubijen u ratu - ubijen je u miru. On nije ubijen u državi u kojoj se vodio ikakav sukob, nego u mirnoj, neutralnoj zemlji koja je jednako pružala sigurnost i kruh crnima i crvenima, žutima i plavima. On nije ubijen zato što je nekog tlačio, niti zato što je ikome bio istinska fizička prijetnja. On je ubijen zato što je pisao i govorio stvari koje se jednoj zemlji i jednoj političkoj grupaciji nisu sviđale. Zato jer je predstavljao neprijatelja i bio (politički) neprijatelj, ubijen je nenaoružan, u neutralnoj zemlji, u dosadnoj, mirnoj bavarskoj provinciji.
Duga su desetljeća trebala da pravosuđe (i to ne hrvatsko!) razmrsi pozadinu onoga što se tog srpnja ‘83. dogodilo u Wolfratshausenu. A kad je bavarski sud ovog tjedna napokon krivnju za ubojstvo pripisao dvojcu starih udbaša, hrvatska javnost i politika graknule su u unisonom, zbornom pokliču naknadnog moraliziranja. Dvije stranke koje su tijekom 26 godina bile na vlasti i koje su tijekom tog razdoblja iskazale jednako malo volje da istraže ubojstvo, jednodušno su huknule u znak gnušanja zbog odvratnog atentata te iskoristile priliku da bruku zvanu Mustač i Perković pripišu jedna drugoj. Jedna od njih (HDZ) podsjetila nas je da je ona druga (SDP) sabotirala izručenje udbaša Njemačkoj, a ova druga (SDP) nas je podsjetila da su ljudi osuđeni na bavarskom sudu bili najuži Tuđmanov krug i faktički tvorci HDZ-a. Tužna je činjenica da su, nažalost, i jedna i druga tvrdnja - istinite.
Ovog se tjedna, ukratko, više njemačkom silom nego vlastitim milom odrekla “jednog dijela totalitarnog naslijeđa” te konstatirala kako, neovisno o političkoj boji ili afinitetu, nije u redu da u miru, u mirnoj neutralnoj zemlji ušetate u nečiju garažu i ustrijelite ga na mjestu. Hrvatska je, naizgled, ustvrdila da baš i nije jako u redu da se nekoga smakne metkom na njegovu radnom mjestu zato što vam se njegovi članci ili ideje ili politika koju predstavlja ne sviđaju. To bi, čini se, trebala biti poruka bavarskog epiloga slučaja Perković.
Pa ipak, ta ista poruka - kristalno jasna i univerzalno primjenjiva - nekako naglo okopni kad su u pitanju neki drugi meci, neke druge “garaže” te neki drugi egzekutori. Ona naglo izgubi univerzalnu atraktivnost kad taj metak, umjesto u hrvatskoj, završi u crnogorskoj lubanji, kad je mirna neutralna zemlja umjesto Njemačke Švedska te kad je ubojica koji je ubio, to učinio za stvarnu ili zamišljenu “našu stvar”. Naglo okopni kad je taj ubojica, recimo, Miro Barešić.
Jer, ono što je 7. travnja 1971. u Stockholmu učinio Miro Barešić, tek se u neznatnim nijansama razlikuje od onoga što će 12 godina kasnije u Wolfratshausenu učiniti Krunoslav Prates. Miro Barešić ubio je jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića. Nije ga ubio u ratu, ubio ga je u miru. Nije ga ubio u zemlji u kojoj se vodio ikakav sukob, nego u mirnoj, neutralnoj zemlji koja je jednako pružala utočište i kruh crvenima i crnima, žutima i plavima. On nije ubijen zato što je nekome bio objektivna prijetnja: ubijen je zbog onoga što je politički predstavljao. Zato što je predstavljao neprijatelja i bio (politički) neprijatelj, ubijen je nenaoružan, u vlastitom uredu, u neutralnoj zemlji, u dosadnoj i mirnoj švedskoj prijestolnici. Ali, to je točka na kojoj paralelizam između dva slučaja prestaje. Jer, dok su počinitelj i nalogodavci ubojstva u Wolfratshausenu u Hrvatskoj izloženi razumljivom i opravdanom gnušanju, čovjek koji je počinio ubojstvo u Stockholmu ovih je dana u Hrvatskoj dobio sasvim oprečni tretman. Preciznije, dobio je spomenik. Spomenik, otvoren svečano u njegovu rodnom mjestu Drage kod Zadra, mjestu u kojem se po njemu već dulje od desetljeća zove sportski stadion. Spomenik, koji je otvoren uz prisutnost dvojice ministara tehničke Vlade, te uz govor mjesnog katoličkog biskupa. Tako to funkcionira u Hrvatskoj. Ako si ubijao za mrtve države i mrtve ideologije, onda će te prezreti i lijevi i desni. Ako si ubijao za živu državu i živu ideologiju, dobit ćeš spomenik i protokol “komi fo”, govor ministra te koncelebrirani prilog visokog katoličkog prelata.
Nakon što je bavarski sud ovog tjedna presudio u slučaju Wolfratshausen, niz je komentatora, javnih osoba i političkih opcija izustio kako je sada konačno pravi trenutak da se Hrvatska ogradi od “svih bivših ideologija”koje su napunile groblje mrtvima. Pritom se, naravno, obično misli na njih dvije: nacifašizam i komunizam. Ali, kad se pravi lista tih mrskih ideologija zbog kojih su ljudi ubijali ljude, nekako uvijek izostane ona treća, možda i najkrvavija od svih te jedina među njima koja je u ovom trenutku zaista živa, a to je nacionalizam. Jer, kao da se redovno zaboravlja da je i nacionalizam također ideologija. To je ideologija koja je tijekom 300 godina diljem svijeta ubila možda i više ljudi od dviju prije spomenutih i omraženih. To je ideologija koja je ubijala i zbog koje se ubijalo od Belfasta do Srebrenice i Grubora te od armenskog genocida do genocida u Ruandi. To je - ujedno - ideologija koja je kolosalnom prevarom sebe proglasila “prirodnim” i “samorazumljivim” stanjem i vješto izmakla spoznaji da je i sama ideologija, te da je i sama zloćudna. Danas ćete u Hrvatskoj teško naći javnu osobu koja će se nedvosmisleno identificirati s fašizmom ili komunizmom. Čak i Hasanbegović će, eto, u sili nužde “osuditi ustaške zločine”, a čak će i turbo-lijevi filozofi i politolozi s lijeve NGO scene reći da su Tezno, Goli otok ili Wolfratshausen sramota. Postoji, međutim, ideologija od koje se nitko ne ograđuje. Postoji ideologija koja bez granica, kontrole i bremzi natapa naše škole, kurikulume, TV program, novinarstvo, nogometne okuke i memorijalnu praksu, a to je nacionalizam. Ako ste ubijali u ime fašizma, Hrvatska će se od vas ograditi, makar mlitavo i mlako. Ako ste ubijali u ime socijalizma, ogradit će se od vas nedvosmisleno i jako. Ali, ako ste - poput Mire Barešića - ubijali u ime nacionalizma, tada ćete u Hrvatskoj dobiti pravi spomenički tretman.
Pritom se i naše društvo, kao i susjedna društva, vrti u krugu odurnog licemjerja. Ista Hrvatska koja se skandalizira nad ubojstvom u bavarskoj garaži, slavi ubojicu u stockholmskom uredu. Isto društvo koje smatra da je slučaj Đureković dokaz zločinačkog režima (a jest), ne smatra da je slučaj Rolović dokaz zločinačke prirode ekstremne hrvatske emigracije (a jest). Ista zemlja (Hrvatska) koja sad kao etički neupitni pravorijek uzima presudu bavarskog suda, ne uzima kao etički neupitni pravorijek presudu švedskog suda koji je Barešića strpao u tamnicu. Ista zemlja (Srbija) koja se skandalizira (opravdano) što Hrvatska diže spomenik atentatoru, sama glorificira ubojicu trudne žene - Gavrila Principa. Ista zemlja (Srbija) koja smatra Principov atentat herojskim, jer je Austrija bila “okupator”, ne vidi da su se potpuno isti argumenti i potpuno ista terminologija morali ‘71. vrzmati u glavi i Mira Barešića. Koliko se god Srbija i Hrvatska svađale, u nečemu su zapravo blizanački iste. Ubojica je u obje zemlje dobar ako je ubio za “našu stvar”. A ta “naša stvar” odavno više nije ni fašizam, ni komunizam - neovisno o ikonografskoj živahnosti, obje su te ideologije u bitnom mrtve. Ta “naša stvar”, ta ideologija koja u obje zemlje opravdava sve i služi kao orijentir za razumijevanje svijeta, jest nacionalizam. Nacionalizam, koji je sve nadživio, sve drugo pomeo i danas služi kao maligni, opaki agens koji vrijednosno orijentira čitavo društvo, novinstvo, školu i memorijalnu praksu. To je ono čemu nas uči slučaj spomenika u Dragi: ako je učinjeno u ime čistog nacionalizma, u Hrvatskoj (ali i Srbiji) hvalevrijedno je i dopušteno sve.
Stoga bi, kad su postjugoslavenska društva u pitanju, čovjek mogao parafrazirati Adorna: ako niste spremni govoriti o nacionalizmu, nemojte govoriti o komunizmu i fašizmu. Ako niste spremni govoriti o metku ispaljenom u miru u ime nacije, nemojte govoriti o metku ispaljenom u ime fašizma i komunizma. Ako ste spremni glorificirati teroristički talog poput Barešića, onda se nemojte skandalizirati nad Krunoslavom Pratesom. Ako oni koji utječu na ljude - novinari, profesori i svećenici - nisu spremni pogledati u oči jednoj krvavoj ideologiji koja je još živa, onda neka nas ne gnjave osudom onih mrtvih. Kad je zbog jedne ideje dopušteno ubiti u miru, onda je dopušteno zbog svih. Napola principijelan se ne može biti, baš kao ni napola trudan.