VIJESTI IZ LILIPUTA

PIŠE JURICA PAVIČIĆ Životna pogreška Lovre Kuščevića

Zagreb, 030719.
Zbog aktualnih situacija u HDZ-u odrzana je sjednica Predsjednistva HDZ-a.
Na fotografiji: Lovro Kuscevic.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjevic / CROPIX

Lovro Kuščević

Za cijelu jednu generaciju - onu stariju od pedeset - Nerežišća nisu bila konkretno mjesto ili grad. Nerežišća su bila toponim odakle pristižu - žvakaće gume.

U ta doba Nerežišća kao da nisu postojala sama po sebi. Postojala su kao dio naziva “Favorit Nerežišće”, tvornice koja je od 1959. pa do tranzicije bila jedina jugoslavenska tvornica žvaka. Nastala iz lokalne poljoprivredne zadruge, ta je tvornica tijekom 70-ih i 80-ih proizvodila žvake po američkoj Wrigleyevoj licenci. Nerežiške Wrigley gume bile su tih desetljeća dio odrastanja na zidiću, a nerežiški tvrdi bomboni dio dječjih rođendana. Tvornica iz malog bračkog mjesta širila je karijes po čitavoj Jugoslaviji, kao dio dirljivog i kratkotrajnog pokušaja komunističkih vlasti da industrijaliziraju otoke.

Bilo je to - naravno - onda. U ono doba, kad se moglo kupiti samo jednu vrstu jogurta. A kad je stigla tranzicija, stigli su i drugi jogurti, pa i drugi slatkiši. Favorit Nerežišća nestao je s mentalne mape našeg djetinjstva, a s Wrigley žvakama pod ruku s mentalne mape je nestalo i mjestašce koje je po žvakama bilo poznato. Nerežišća su potonula u anonimnost i postala tek jedno od bezbroj dalmatinskih mjesta koja je lako pomiješati. Tko će točno upamtiti i razlikovati Pučišća od Ložišća, Bobovišća od Lovišta i Nerežišća od Nerezina? U toj konfuziji sličnih toponima lako se hrvatskom velegrađaninu zabuniti. A da stvar bude gora, u tim Nerežišćima - vrag ih odnio - nitko koga znamo nije ljetovao, nitko nije odsjeo u tamošnjem hotelu, niti imao vikendicu. Nije - među ostalim - zato što ta Nerežišća, jesu na otoku, ali - eto čuda - nisu na moru.

Tako su Nerežišća živjela u svojoj novostečenoj povijesnoj anonimnosti, dijeleći tipičnu sudbinu otočkih mjesta u kopnu. Općina sa tri sela i 868 stanovnika živjela je malo od poljoprivrede, malo od eksploatacije kamena, malo od agroturizma. Zahvaljujući činjenici da su bila HDZ-ova čvrsta izborna utvrda, Nerežišća su pri tom doživjela zanimljivu teritorijalnu ekspanziju koje se ne bi postidjeli ni Napoleon ni Bismarck. Maloj općini u debelom zaleđu otoka pripao je u hrvatskom krojenju administrativnih granica najveći općinski teritorij i jedna od najdužih obalnih linija na Braču. U teritorij Nerežišća uvršten je lavovski dio planinskog srca otoka, uključujući zaštićeni krajobraz kanjona Pustinja Blaca, brdski plato s vrhom i vidikovcem Vidova gora te sa slavnom i zagonetnom turističkom atrakcijom, mističnim hramom u Zmajevoj špilji. Ali, u toj bismarkovskoj ekspanziji Nerežišća nisu “osvojila” samo gorje.

Dobila su i “svoj Neum”, golem komad obale na južnoj obali Brača, obale do koje se iz Nerežišća ne može ni doći, osim ako ne vozite sat vremena preko bolskih serpentina i obiđete pola otoka. Neurbaniziran, nedostupan i divlji, taj je prostor postao predmet naglog nekretninskog interesa kad je postalo jasno da će do njega uskoro doći cesta koja se još gradi, a spajat će taj nepregledni pojas uvala i makije s općinskom “metropolom”. Golema prostranstva bračkih uvala, žala, makije i kraških tjesnaca najednom su postala prigoda za novi nekretninski eldorado. A vlast nad svim tim prostranstvima držali su načelnici udaljene, majušne općine od 800 duša.

I tu priča počinje. Tu Nerežišća prvi put nakon ere Wrigleyja počinju stidljivo izmicati anonimnosti, sporadično se pojavljujući na stranicama zagrebačkih i splitskih medija. U tim se medijima Nerežišća tretiraju kao priča o uspjehu, kao velika šansa koja se smiješi iza ugla. S vremena na vrijeme izlaze fotografije na kojima ambiciozni investitori najavljuju bajoslovne investicije. Koje? Pa, just name it. Obećavaju se hoteli, lječilišta, centri za borbu protiv tumora, podzemna medicinska postrojenja. Ti se investitori na fotografijama smiješe od uha do uha, iz usta im ispadaju bomboni, a s njima se ponosno fotografira lokalni načelnik koji - eto - nije kao drugi. Kod njega - za razliku od drugih - nije bilo i nema “antipoduzetničke klime”.

Ime tog načelnika danas znaju svi. Njegovo ime je - dakako - Lovro Kuščević.

A upravo je taj Lovro Kuščević “zaslužan” što za Nerežišća danas opet zna svatko. Zahvaljujući stasitom ministru s meštrovićevskom kozjom bradom, reflektori od deset tisuća volti rasvijetlili su desetljetni koloplet urbanističkih tramaka, građevinskih kombinacija i proceduralnog javašluka koji se odvijao u maloj bračkoj općini. Ono što je počelo kao majušni skandal oko pogreške u imovinskoj kartici pretvorilo se u cijelu lavinu afera u čijem je središtu aktualni ministar uprave. Ispostavilo se da je Kuščević sređivao promjene urbanističkih planova kako bi sam sebi povećao vrijednost imovne. Da je pogodovao investitorima čije je prokuriste potom zapošljavao u Ministarstvu. Da je sklapao ugovore s neproničnim malteškim fondovima za koje nije jasno tko iza njih stoji. Da je otjerao privatnu firmu u stečaj, a pri tom iz nje isisao vrijednost tako što je povoljno kupio njene nekretnine. Da mu je pri tom širokogrudno pomogao vlasnik supetarskog hotelskog poduzeća koji se također u toj priči pojavljivao kao potencijalni investitor u Kuščevićevu općinu. Kuščević je - ukratko - razvio intenzivan poslovni odnos s hotelijerom iz susjedne općine koji je s vlastitom općinom (Supetar) bio na ratnoj nozi jer je pokušao lokalcima oteti pravo na korištenje grobljanskog puta. Dok je s Kuščevićem bio u dobru, taj je američki hotelijer ušao u ljuti sukob s načelnicom tog susjednog grada koja mu se suprotstavila braneći javni prostor i dobro. Ime te načelnice odnedavna znaju svi: zove se Ivana Marković.

U svoj toj džungli pogodovanja, sukoba interesa i nekretninskih kombinacija postoji jedan detalj koji je možda najgroteskniji, a možda i ponajbolje govori o kakvom je tipusu riječ. Kraj svih milijunskih zarada Kuščević je - među ostalim - jedan splitski bračni par prevario za neisporučeno pokućstvo. Nije im isporučio pokućstvo za koje su platili 20 tisuća kuna, a kad su ga tužili sudu, otjerao je tvrtku u likvidaciju i ostavio ih nasamarene. Zbilja, kakav to tip morate biti da kraj svih milijuna koje ste zgrnuli ljudima ostanete dužni za kupaonicu ili kuhinju?

Tijekom idućih nekoliko dana saznat ćemo jesu li Kuščevićeve nekretninske kombinacije, sukobi interesa i prevareni kupci dostatni za odlazak iz Vlade ili će Andrej Plenković nakon svih Mercedesa koji su se materijalizirali u ministarskim garažama još i niže sniziti očito nisko podignutu ljestvicu. Sudbina bračkog ministra znat će se u idućih nekoliko dana. No, u ovom trenutku to - iskreno - nije najvažnije pitanje koje sebi treba postaviti hrvatska javnost.

Najvažnije pitanje je ovo: naime, što bi se dogodilo da Lovro Kuščević nije postao ministar? Mislim da odgovor znate i vi i ja. Da Lovro Kuščević nije postao ministar, on bi vjerojatno i danas bio anonimni, mali načelnik anonimne općine za koju nikako ne možemo upamtiti jel’ se ono zove Bobovišća, ili Nerežišća ili Nerezine. S obzirom na to da je 11 godina vladao i komforno dobivao izbore, možemo pretpostaviti da bi u svom bračkom feudalnom burgu stolovao bar još dva ili tri mandata. Iz tog burga u srcu Brača on bi i dalje gazdovao beskrajnim prostranstvima makije i gariga, koja sežu od sjevernih padina Vidove gore, preko pastirskih gudura Blaca do spektakularnih žala južne bračke obale. Kao padre padrone općine s 500 glasača, on bi i dan danas šefovao tim enormnim prostorom, primao prokuriste malteških fondova, dogovarao biznis s američkim hotelijerima te čarobnom transsupstancijom pretvarao makiju u zaradu za neke i za sebe. Nastavio bi i dalje sa svojim živopisnim “političkim radom”, imutak bi mu rastao i rastao, a ništa od toga ne bi dospjelo u novine. Jer, koga bi zanimao anonimni, pitoreskni načelnik anonimne općine na Braču? Kuščević bi u novine dospio samo onda i kada bi u novine pustio kakvo bajoslovno obećanje, kakvu kobaltnu bombu usred kozjih staza i gariga.

Da nije napravio životnu pogrešku i postao ministar, Kuščević bi nastavio biti načelnik. Nastavio bi sa svojim urbanističkim alkemijskim opitima, nastavio bi gomilati imutak - a sve bi to radio u ugodnom bumbaku političke anonimnosti. Kao što u trenutku dok ovo čitate to isto rade deseci “kuščevića” u nebrojenom općinama uz Jadran, u svim tim segetima i sućurjima, u desecima općina od IDS-ove zapadne Istre do HDZ-ove Dalmacije.

I to je tema o kojoj treba razgovarati u “aferi Kuščević”. Trebalo bi razgovarati o sustavu koji je Kuščevića i sve kuščeviće učinio mogućima. Trebalo bi razgovarati o sustavu sa stotinama mikroskopskih općina koje raspolažu vlašću nad dragocjenim prostorom, a zbog maloljudnosti su idealne za sistemsku korupciju. Treba razgovarati o glasačima koji uvijek nanovo glasuju za lokalnog šerifa koji je “krao al’ i nama dao”. Treba razgovarati o odsustvu planiranja i savitljivim zakonima koji lokalnim hadžijama omogućavaju diskrecijsko pravo da potezom pera bogate sebe i druge. Treba razgovarati o medijima koji takve šerife slave jer “uklanjaju poduzetničke prepreke”. Treba razgovarati o političkoj kulturi u kojoj se takav “politički rad” smatra preporukom za napredovanje. U kojoj se takav političar drži uspješnim pa - recimo - postane ministar.

Treba - ukratko - razgovarati o “slučajnoj državi”.

Jer, Kuščević nije izolirani incident. Kuščević je simptom sustava. On je uvriježena i poželjna norma. A da nije napravio životnu pogrešku i postao ministar - to bi i ostao.

Izdvajamo