TVRDOGLAVE ČINJENICE

PIŠE MARKO BIOČINA Zašto ću glasati protiv ako se održi sindikalni referendum

Zagreb, 300419.
Trg bana Josipa Jelacica.
Sindikalisti Kresimir Sever i Drazen Novosel na standovima za prikupljanje potpisa za referendum 67 je previse.
Na fotografiji: Kresimir Sever, Drazen Novosel.
Foto: Zeljko Puhovski / CROPIX
Željko Puhovski / CROPIX

U teoriji matematički proračun izgleda uspješnosti sindikalnog referenduma o dobnoj granici umirovljenja čini se dosta jednostavnim. Mogućnost da će buduće i aktualne mlađe generacija radnika možda morati raditi duže da steknu svoju mirovinu, u okolnostima međugeneracijskog solidarnog mirovinskog sustava kakav postoji u Hrvatskoj, ekonomski je interes onih koji su danas u mirovini ili koji će do početka primjene tog roka u nju ući. Stvar je gotovo vulgarno banalna. Što će budući radnici dulje i više uplaćivati u mirovinske fondove, to će mirovine postojećih umirovljenika biti sigurnije i izdašnije.

Ta logička premisa onda upućuje na vrlo rudimentaran izračun. U Hrvatskoj trenutno od otprilike 4 milijuna stanovnika radi njih oko 1,4 milijuna. Odnos zaposlenih i umirovljenika iznosi oko 1,2 naprema 1, s tim da se trend povećava u korist umirovljenih. Prema vladinom prijedlogu reforme dobna granica za odlazak u mirovinu bila bi povećana nakon 2033. godine, i to za one građane koji ne skupe 41 godinu staža prije 67 rođendana. Ukratko, ispada da se radni vijek potencijalno povećava samo za trenutno radno aktivne građane (koji imaju posao ili ga aktivno traže) stare 50 godina i mlađe. Prema najnovijim dostupnim podacima iz 2017. godine, radno aktivnih stanovnika između 18 i 50 godina starosti ima oko 1,3 milijuna.

Službeno birača u Hrvatskoj ima 3,75 milijuna, no prema procjenama demografa ta brojka realnije iznosi oko 3,3 milijuna. Konačno, iz toga proizlazi da sindikalni referendum, kad bi se birači vodili isključivo individualnim interesom da rade što kraće, ne bi imao puno šanse da prođe, pogotovo s obzirom na to da je tradicionalno izlaznost na izbore i referendume veća među starijom populacijom. Ipak, i ovaj referendum, kao i prethodni prije njega, prvenstveno je politička akcija, a u politici emocije su jači adut od racija. Prošlog tjedna stajao sam na jednoj zagrebačkoj tržnici i promatrao štand na kojem sindikalni aktivisti prikupljaju potpise. U nekih pet minuta izbrojao sam sedam potpisnika koji su, sudeći prema fizičkom izgledu, značajno stariji od pedeset godina. Tim ljudima ekonomski racionalni interes jest da mlade generacije rade duže.

No, usprkos tome su dali svoj potpis za održavanje referenduma, što sugerira da i podržavaju njegov cilj. Zašto? Vjerojatno postoji cijeli niz razloga. Neki vjerojatno smatraju da je takva mjera nepravedna, neki su zabrinuti za svoje potomke, neki sasvim sigurno to vide kao općeniti politički izraz neslaganja s ovom Vladom... Ipak, koji god da motiv podrške referendumu bio, nužno je da svi koji ga podržavaju i shvaćaju njegove posljedice. Vladina mirovinska reforma koncipirana je tako da ne zadire u niz politički osjetljivih interesnih skupina, pa stoga ni ne rješava dubinske probleme koji u sustavu postoje. Upravo zbog toga, netočno je tvrditi da bi referendumsko sprečavanje povišenja dobne granice umirovljenja ugrozilo mirovinski sustav, ali je isto tako nedvojbeno da ga taj scenarij neće učiniti održivijim. Sindikalni čelnik Mladen Novosel ovih je dana Vladu pozvao da razdvoji mirovine zarađene radom i one odobrene po posebnim propisima - što bi nedvojbeno bio značajan korak k ozbiljnoj mirovinskoj reformi. No, zašto onda Novosel nije organizirao referendum po tom pitanju? Vjerojatno je procijenio da tu baš pobjeda ne bi bila tako izvjesna...

Ta oportunistička sindikalna računica dovest će do srži hrvatskog međugeneracijskog licemjerja: kolone umirovljenika koji svoje mirovine nisu zaradili radom danas će sprečavanjem budućeg produženja radnog vijeka solidarno zaštititi svoju djecu, samo da bi prešutno jaram troška financiranja mirovinskog sustava kroz dužničko financiranje deficita bio prebačen na unuke. Upravo zato, referendum vidim kao alat za održavanje statusa quo. Umjesto jalove i nedovoljne reforme, dobit ćemo nastavak po starom. Kao pripadnik generacije kojoj se u otprilike pola dosadašnjeg radnog vijeka prosperitet istopio kroz sedmogodišnju recesiju - dinamiziranu dijelom baš i neodgovornim prebacivanjem troška na buduće naraštaje - smatram da je potrebno reći dosta. Sindikalni referendum neću podržati, a ako se održi, glasat ću protiv. Ne zato što se radujem potencijalom radu do 67. godine života. Ne zato što mislim da će ta mjera išta važno riješiti, uostalom kao i cijela vladina reforma. Ne zato što, generalno, ne podržavam da se o takvim pitanjima odlučuje referendumom. Glasat ću protiv, jer smatram da nas ovaj referendum opet vraća korak dalje od neugodne istine: da budućim generacijama u ovoj zemlji neće biti bolje, ako prije toga današnjim generacijama barem neko kratko vrijeme ne bude lošije. Samozavaravanje ima cijenu. A trošak ne želim ispostaviti svojoj djeci.

Izdvajamo