Europa, to je ona maloazijska princeza koju je oteo Zeus pretvoren u bijelog bika i preko mora je odnio na Kretu. Tamo mu je rodila djecu. Slika ljepotice na biku dražila je maštu generacija umjetnika, no možda je trenutak u kojem bik s napola onesviještenom princezom bježi preko mora prema drugoj obali najbolje prikazao Tizian. Njegova je Europa u svojevrsnom zanosu, leži na leđima moćne životinje i definitivno joj se odlučila podati. No, ostavimo mit po strani, približavaju nam se europarlamentarni izbori. Ne znamo baš mnogo europarlamentaraca imenom i prezimenom i čemu oni služe.
Briselska birokracija često je predmet poruge u nas, premda bismo se zbunili da nas netko zatraži da pobliže opišemo čime se ona bavi. Mnogi od nas slegnuli bi ramenima i rekli: “Baš ničim, osim što primaju ogromne plaće”. No, je li to baš tako? Europa barata velikom riječju zvanom “perspektiva”, za koju mi još uvijek ne znamo što točno znači. Što je Europa nama, što smo mi njoj i kakva je to, zapravo, zajednica? Nastala je sredinom prošloga stoljeća, nakon što je i drugi golemi rat poharao kontinent, u strahu od nove buke teškog naoružanja i masovne pogiblje. Europa se od nesigurne povijesti odlučila skloniti u kakvu-takvu sigurnost. U Uniju, u kojoj će se mnogo toga dijeliti, ali ne sve. Za manje europske igrače poput nas odlučujući su europski fondovi puni novca kao majčine grudi mlijeka, no oni se ne mogu povući tek tako, nego konceptom, vizijom, projektom.
U tome se nismo baš proslavili kao neke druge zemlje, ali možda naučimo. Naše ulaženje u EU bilo je dugo, teško i mučno, a u to su se vrijeme Britanci, kojima je već tada bila puna kapa, u svom parlamentu našalili kako “Europa nema nekog pametnijeg posla nego u svoje krilo primati i zemljice poput Hrvatske”. U međuvremenu, Brexit je postao drama ravna nekoj Shakespeareovoj tragediji. U vladi je rasulo, među građanima još i veće te nakon provedenog referenduma, u kojem se većina izjasnila da se Europi “da cipela”, na Otoku kao da više nitko nije mirno spavao. Jer “otkantati” Europu nije tako jednostavan proces, dapače, izuzetno je skup. Teško je staviti ruku u vatru oko toga što se u zajednici europskih naroda odvija osim privlačenja i povlačenja novca. Kao da je zlatno tele jedini bog Europske unije.
Sve nešto košta, pa se čak i nedovoljno izvlačenje sredstava iz fondova - plaća. Europa se prvi put ujedinila u vrijeme križarskih ratova, kad su se vladari raznih i ne baš povezanih (osim konstantnim ratovanjem) državica-gradova, blistavi vitezovi, njihovi paževi i konji počeli okupljati vođeni plemenitim nadahnućem da jednom zasvagda raskrste s nevjernicima, a pritom zapale i opljačkaju sve što stignu. Upravo u križarskom pohodu, na čijem je čelu bio stari i slijepi dužd Dandolo, početkom 13. stoljeća razoren je naš Zadar, kao i Konstantinopol, bogati carski grad koji je u svakom Europljaninu izazivao uzdahe zavisti. Križari se u njemu nisu ništa bolje ponašali od Turaka, koji su ga samo dokrajčili i pretvorili u svoju prijestolnicu.
Mnoge su ponosne članice Europske unije svoje bogatstvo stvorile kao kolonijalne sile. Danas se promiču jednakost, bratstvo, tolerancija, nakon što se stvorilo bogatstvo na brutalnosti i robovskom radu. Europa ima svoju lošu savjest, zakopanu negdje duboko. Kad kažemo “europske vrijednosti” svakako ne mislimo na hrpu mrtvih robova na ulazu u neki afrički rudnik. Mnogo toga moralo se dekorirati i pomesti pod tepih, a retorika “otvorenih vrata” i “multikulturalnosti” Angele Merkel, i dalje ključne osobe Europske unije, sigurno je eho te loše savjesti nakon svega što se u ime Europe i raznih europskih vođa i vladara odvijalo. Umiveno i smireno lice Europe i ta slatka riječ, “perspektiva”, karta je na koju se danas igra.
Kao članica EU i mi smo postali dijelom te ljepše europske priče o sigurnom poslu, dobroj plaći, rastu standarda, pozitivnom odnosu prema manjinama, brizi o starima i mladima, o bolesnima i umirućima, dostojanstvu, cjeloživotnom razvoju, obrazovanju. Sve su to riječi kojima barata Europa, a i mi skupa s njom. Stvarnost je malo drukčija od tih riječi, okolnosti života u članicama Unije silno variraju, ali to ne znači da treba negirati ono pozitivno i zanemariti nadolazeće izbore.