SEKSOPOLIS

PIŠE MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ Jezivi rat zapečatio je poljubac na Times Squareu

    AUTOR:
    • Milana Vuković Runjić

  • OBJAVLJENO:
  • 21.02.2019. u 22:00

Victory celebration kiss in Time Square, New York, Image: 7640174, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, MPVHistory / Alamy

Poljubac za kraj Drugog svjetskog rata

O fotografiji poljupca vodile su se polemike: je li to zapravo klasičan prikaz muške dominacije i ženske subordinacije? Je li ta medicinska sestra, na neki način, silovana? Ipak, fotografija u većini promatrača potiče nježne osjećaje

Bio je nezaboravan dan kad se dvoje potpunih neznanaca na Times Squareu poljubilo. Japan je kapitulirao, horde ljudi nahrupile su u centar Velike Jabuke, slavilo se posvuda. Rat je završio baš tim, konkretnim poljupcem, koji je zabilježio glavni fotograf magazina Life i tom fotografijom ispunio cijelu stranicu. Nije on ni sanjao da će se takav prizor zateći pred njegovom “Leikom”. No, bio je brz poput revolveraša u vesternima i okinuo. Zvao se Alfred Eisenstaedt, pobjegao je iz Njemačke uoči rata.

Još jedan fotograf u tom je trenu slikao isti par, ali bez vertikale u pozadini, tako da slika djeluje komornije i običnije. Mornar i medicinska sestra s fotografije nisu se poznavali, čovjek nije bio trijezan, zgrabio je ženu, reklo bi se, primordijalno, i poljubio je. Kako fotograf nije stigao saznati njihova imena, tijekom desetljeća javljat će se razne oso­be i tvrditi da su baš one na njoj, bilo je i strasnih rasprava prije nego što se utvrdila istina.

Autentična medicinska sestra umrla je prije nekoliko godina. Mornar sa slike, nekidan, u staračkom domu. I fotograf je umro u devedesetima. S vremenom je otkriveno da je u kutu fotografije mornareva djevojka, koja će mu potom postati supruga i provesti s njime u braku sedamdeset godina. Kada su je pitali je li bila ljubomorna što njezin dečko ljubi drugu, rekla je da je na taj dan baš ništa ne bi moglo zasmetati. A djevojka u bijeloj odori?

Odnekud se pred njom stvorio momak, svježe stigao s Pacifika, zgrabio je i utisnuo u nju poljubac. Nije bilo tu vremena ni za pristanak ni za pobunu. Čovjek se upravo iskrcao iz rata i sigurno se s njime ne bi dalo pregovarati. Možda bi joj, onako pripit, odvalio šamar i uputio joj par grubih riječi. Možda i ne bi.

I oko toga su se vodile polemike: je li to zapravo klasičan prikaz muške dominacije i ženske subordinacije? Je li ta sestra, na neki način, silovana? Ona je, praktički, bila žigosana tim čovjekom, njezin otpor je skršen u začetku, ona se nije ljubila, već je “poljubljena”, njezino je tijelo taj čovjek po imenu George Mendonsa prilagodio sebi kao što gudač namjesti violinu.

Sve da je to istina i da se žena u trenutku okidanja fotografije osjetila iskorištenom, što je i sama pola stoljeća nakon događaja potvrdila, Greta Zimmer Friedman ipak je bila zadovoljna kad je 1960. opskrbila časopis Life dovoljnom količinom svojih fotografija da bi se napokon dokazalo kako je ona istinska heroina slike. Od slanja fotografija do kontakta i priznanja da je to doista ona prošlo je punih dvadeset godina. Potpuni neznanci, Greta i George, proživjeli su svaki svoje brakove (u pojedine bračne razmirice ne možemo ulaziti, jer ne znamo za njih), umrli su u dubokoj starosti, u nekom drukčijem svijetu od onog kakav je bio tog 14. kolovoza 1945.

To bi se mjesto onima što su radosno marširali Times Squareom možda učinilo poput uznemirujuće distopije, sjetimo li se svih ratova što su vrebali iza ugla, na čelu s vijetnamskim. Ipak, fotografija u većini promatrača potiče nježne osjećaje: premda Mendonsa prilično brutalno poseže za djevojkom austrijskog podrijetla.

Ne znamo za njezin šok, stid, tjelesni ili mentalni bol. Je li ta bespomoćnost ženstvena? Jesmo li se nagledali takvih žena u snažnim muškim rukama u seriji holivudskih klasika? Jesmo. Ali, nikada me nitko neće moći uvjeriti da nam pokojni mornar uz pomoć nadarenog fotografa nije otvorio najromantičniji pogled na kraj Drugoga svjetskog rata. “To što pišem samo su tetovaže na leđima mornara”, napisala je Marguerite Duras: rečenica ostaje tajanstvena. Je li Duras poznavala nekog maštovito istetoviranog mornara ili je to samo metafora arabeski njezinih rečenica? Ne znamo. Nije neophodno ni da uvijek sve znamo.

Izdvajamo