SEKSOPOLIS

PIŠE MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ Mala povijest skandala: Od Bukovca ​do penisa kao kista

    AUTOR:
    • Milana Vuković Runjić

  • OBJAVLJENO:
  • 05.10.2018. u 10:00

Hoće li se ljudi više zanimati za Brenta ili za Bukovca i Cabanela? Ja ću Supertalent zaboraviti ali u Paviljon ću navratiti. Penis je penis, ali Putifarova žena je ipak samo jedna

Kako je počelo? Možda još u vrijeme cara Napoleona III i njegove lijepe supruge, carice Eugenie, kada su neki slikari što ih povijest umjetnosti dobro pamti bili izbačeni sa slavnog pariškog Salona s kojeg je izvještavao ne manje slavan Charles Baudelaire. Među izbačenima bio je i Edouard Manet, s “vulgarnom” slikom “Doručak na travi”, na kojoj potpuno gola žena sjedi na livadi među odjevenim muškarcima i sprema se gricnuti neku od posluženih delikatesa.

Budući da nije bila ni božica ni alegorija (što je inače opravdavalo slikanje razgolićenih ljepotica), smatrala se prevelikom provokacijom. I drugi će se slikari što će ih budućnost pamtiti naći u nezahvalnoj situaciji “izbačenih”. Zbog njih će domišljati car, očito zainteresiran i za umjetnost i za gole ljepotice, smisliti “salon odbijenih”.

U međuvremenu na Salonu će izlagati priznati, akademski umjetnici poput Alexandrea Cabanela i njegova učenika Vlahe Bukovca, čiju zajedničku izložbu upravo možemo razgledati u Umjetničkom paviljonu. Desetljećima kasnije umjetnost će opet skandalizirati. Pojavit će se umjetnici poput Marcela Duchampa koji će zaključiti da pisoar bez većih problema može biti umjetnički artefakt. Brana je time probijena: ujahalo se u velikom stilu u dvadeseto stoljeće, u privremenoj ropotarnici završavaju akademski slikari, Cabanel i njegove Venere, a Jackson Pollock i njemu slični doslovce gađaju platno nanosima boje. Na Pollocka se poziva i umjetnik što je nedavno šokirao hrvatske televizijske gledatelje svojim umijećem slikanja penisom.

Kanađanin Brent Ray Fraser poziva se na Pollocka i njegovu ideju da “nije važno kako se boja stavlja sve dok se nešto kaže”. Iza Frasera bogata je prošlost: u više je navrata gol stvarao pred publikom, slikao svojim penisom dugim dvadeset i sedam centimetara na različitim događajima i izložbama, od rodnog Vancouvera do Francuske. “Radim li veliku sliku, s tehničkog stajališta bolje mi je da mi je penis mlohav, a kada ga koristim kao kist, jednostavnije mi je kad je krut”, tvrdi umjetnik.

Od Duchampova pisoara i avangardnog povika “Epater les bourgeois” do hrvatskog “Supertalenta” dug je i vijugav put, što podrazumijeva da umjetnost ne služi samo tome kako bi uljepšala život ljupkim prizorima u zlatnim okvirima, nego da se čovjek mirne duše može proslaviti i time da izloži morskog psa u formaldehidu, ili za ogromnu lovu štanca i skupo prodaje slike nizova točkica, poput Damiena Hirsta.

Ili je pak odlučio da će mu penis biti kist. Rasprave što ih izaziva takva umjetnost, koja i nije drugo nego šok, uvijek su iste: u svjetlu jednog Leonarda da Vincija i njegove Mona Lise, koja nas tajanstvenim smiješkom provocira više od pola tisućljeća, možemo li takve stvari uopće prozvati “umjetnošću”, pa čak i “umjetnošću provociranja šoka u gledatelja”, ili je riječ samo o egzibiciji, a “artseksualac” nabildana tijela i s velikom zvijezdom preko nagog spolovila i nije drugo nego provokator.

“Boja je hladna pa je mome penisu teško ostati ukrućen”, požalio se na neke problematične aspekte svojeg rada, ali Hrvatima se dopao dovoljno da ćemo ga pratiti i u nastavcima “Supertalenta”. I jasno je da će ih više pogledati dotični šou nego neku jadnu, zaboravljenu sliku što visi u nekom muzeju. Hoće li se ljudi više zanimati za Brenta Raya Frasera ili za Bukovca i Cabanela u Paviljonu?

Što se otvaranja izložbe tiče, reklo bi se da francuski učitelj i njegov učenik s kraja 19. stoljeća privlače golemu pozornost, premda nisu bili dovoljno radikalni da bi ih pariški Salon odbio. Svakako, ni Bukovcu ni Cabanelu nije bilo najvažnije šokirati (malo)građanina, nego dapače, oni su ga radije slikali, dobro odjevenog, s cvikerom, s prstenom na malom prstu, a djevojčice i dame u njihovim čipkama i slamnatim šeširima na ušću njegovanih vrtova.

Golišavost je bila dobrodošla, ali samo u slučaju Venere, Mladosti, Ljeta i, naravno, Putifarove žene koja je smiono zauzela pozu Manetove Olimpije i pokazala kako grudi, bedra i trbuh, tako i svoje skladne, bijele zubiće u poluosmijehu. Moj izbor uvijek bi bio salonski dvojac od kojih će se jedan ovjenčan slavom pojaviti u Zagrebu. Poput Matoša, povratnika iz Pariza, ni Bukovcu neće cvasti ruže u našoj metropoli.

No, to je već neka druga priča. Zavirivati u njegove slike, u gospodu i dame što se nisu morali zamarati teškim radom, već na miru pozirati u svojim udobnim naslonjačima, bit će mi veća atrakcija od zamišljanja kakav se to penis krije ispod velike zvijezde na ekranu kada se kanadski slikar u erekciji baci na platno. Ali ja sam staromodna i sentimentalna. Meni trebaju drukčiji stimulansi od toga da netko umače penis u boju. Možda sam malograđanka premda se nikad nisam smatrala takvom. Po svoj prilici, zaboravit ću pogledati “Supertalent”, ali u Paviljon ću navratiti još više puta do siječnja. Penis je penis, ali Putifarova žena je Putifarova žena.

Izdvajamo