Jednom davno pojavila se reklama na kojoj neodoljiva žena impozantnih grudi naređuje promatraču: “Gledaj me u oči. Kažem, u oči!” Bila je to Eva Herzigova u čarobnom grudnjaku čiji je zadatak bio jasan i jednostavan. Podići grudi, tako da svaka žena dobije savršen dekolte. Za grudnjakom je, naravno, zavladala groznica, stoga sumnjam da je kasnih devedesetih postojalo mnogo žena koje u ormaru nisu skrivale bar jedan wonderbra.
Kao što mu ime kaže, bilo je to čudo od grudnjaka. Pojavio se nekako u vrijeme “Seksa i grada” i nevjerojatno popularne priče o tome kako žena nije dužna svoje vrijeme provoditi između kuhinje i dječje sobe, nego slobodno i samostalno jezditi gradom na krilima poslovnog uspjeha, veza od jedne noći, sigurna u sebe i u svoje rublje. Žena iz “Seksa i grada” kao da je konzumirala najbolje od oba spola i odlučila se zabavljati dvostruko. I tako se već jednom moralo zaboraviti na onog bauka udaje što je lebdio nad generacijama.
Da nije bilo Nigelle Lawson i njezine “Kuharice za božicu kuhinje”, reklo bi se da su sve žene krajem milenija samo vrtjele kokice u mikrovalnoj i nosile doma hranu od Kineza. Više se nitko od rodbine ne bi usudio pitati dvadesetpetgodišnjakinju kad se misli udati, a čim to riješi, kada će krenuti na djecu. Barem se tako činilo gledateljicama “Seksa i grada”. Govorim o zapadnoj hemisferi, gdje žive zadovoljni, uspješni, dobrostojeći ljudi, kojima je šoping početak i kraj. Nećemo sada o tome zašto prodaja antidepresiva toliko skače i što to u vrlom, novom svijetu tako loše djeluje na kemiju mozga.
Vratimo se temi. I balansiranje u štiklama s martinijem u ruci u nekom baru nakon posla s vremenom se ispuhalo i dosadilo. Rodile su se neke nove žene kojima više nije bilo tako presudno pobuđuju li svojom pojavom čeznutljive uzdahe. Uostalom, tko da uzdiše? Metroseksualac? Od kraja devedesetih promijenile su se žene, ali i muškarci. Ulicama ne dominiraju cure koje se užasno trude oko svog izgleda, nego dapače, njime se i ne zamaraju. Ili barem tako izgledaju.
Stoga i ne čudi da prodaja legendarnog “push-upa” dramatično pada, dok raste potražnja za ugodnim, sportskim grudnjacima. Isto je tako u davnu prošlost potonuo svijet super-modela koje smo svi znali po imenu. Cindy, Naomi, Claudia, Kate, Helena, Eva, Linda, Christi. Sve su nosile tešku šminku, imale dobro isfeniranu kosu i sakoe s podstavljenim ramenima. Koliko god prirodno neke od njih izgledale, za svaku se mirne duše moglo reći da je “vamp”.
Naravno da najbolje fashionistice i fashion-blogerice ne zarađuju manje od Cindy, Naomi, Claudie i drugih, ali svijet je prije dvadesetak godina definitivno bio neko drukčije mjesto na kojem se još uvijek mogao prodavati dobri, stari seksepil, kakvog znamo još iz screwball komedija, gdje se muškarcu puštalo da bude “macho”, a ženi da bude “vamp”. Nakon raznih metroseksualnih faza, prvo što nam padne na pamet kad kažemo “muško” sigurno nije neki dotjerani lik u odijelu i kravati koji pridržava vrata u restoranu krhkoj, ali samouvjerenoj ženi u nemoguće visokim potpeticama.
Danas, kad sve zbrojimo i oduzmemo, takvi likovi kao da su manje potrebni nego ikad. Kome je do seksepila, neka gleda Kim Kardashian. A za nju možemo reći mnogo toga, ali sigurno ne da je “vamp”. Tako da je “push-upovima” odzvonilo, kao i cijeloj toj zavrzlami oko seksepila, vampova i pretjeranog truda. Doduše, estetska kirurgija nije ni u kakvom padu, dapače, reklo bi se da je peglanje bora postalo jednostavnije od pranja zubi, a podjednako poželjno i higijenski.
Ali to je neka drukčije upakirana priča: ženama se estetski zahvati nude kako bi sebi popravile raspoloženje, a ne da bi mladenačkim izgledom zavodile druge. Wonderbra si ni tren nije utvarao da služi ičemu osim da oteža muškarcu gledanje žene u oči. Zato je ispao s modnih tračnica, bez nade da će se ikad vratiti. Muškarac više nije u fokusu. S njime nije ni grudnjak.