Kad si zvijezda najvažnije sporedne stvari na svijetu, onda je tvoj status daleko iznad Dicka Cheneyja, Richarda Gerea, Russella Crowea, Sharon Stone, princa Charlesa, Naomi Campbell i Micka Jaggera. Angela Merkel mogla bi ti obrisati cipele. Svi su oni, za razliku od tebe, prošetali Dubrovnikom. Da su živi, mrvice bi za tobom skupljali Frank Sinatra i Dean Martin. Možda si u duši sasvim skroman i samozatajan mladić, ali lopta je omogućila da ti samo nebo bude granica.
Ukratko, kažu da je tretman Cristiana Ronalda u Dubrovniku imao samo papa Ivan Pavao II., točnije poštedu šetnje od gradskih vrata do restorana. To je otprilike kao biti pošteđen šetnje splitskom Rivom, zagrebačkim Zrinjevcem, pariškim parkom Luxembourg i slično. Čovjek se zapita gubi li nešto takvom poštedom. Svjetska elita odavno se složila da je Dubrovnik ljepotan među gradovima.
Ne prošetati Stradunom, ne taknuti stopalom glatke ploče od Ploča do Kneževe palače, teško da se može zvati privilegijom. Slično sažaljenje osjećam prema velikim damama iz prošlosti kojima nije dano da ikada priprave obrok ili da se same odjenu.
Pretjerani protokol koji se možda najviše razvio na dvoru raznih francuskih Lujeva doveo je do toga da kralj nije smio čak ni vršiti nuždu bez nazočnosti biranih velikaša. Do protokola, naravno, ne dolazi slučajno. Lady Diana nije se mogla maknuti ni metra bez tuceta paparazza na glavi koji su je na kraju otjerali u grob. Prototip svih paparazza koji se zove Paparazzo pojavljuje se u Fellinijevu filmu “La dolce vita” i neumoran je u okidanju foto-aparatom.
Lijepo, ružno, život, smrt, njemu je svejedno, baš kao i vješticama iz “Macbetha”. Kad ste slavni, mjere opreza su nužne da vas ne zadesi sudbina Johna Lennona ili J. F. Kennedyja, kojem ni to nije pomoglo. Kad ste planetarno popularni, netko vas u mraku dovoljno mrzi da potegne vatreno oružje na vas. Stoga, nije se šaliti s osiguranjem i čuvanjem slavnih. Pa ipak, neki mi vrag ne da mira i stalno mislim da je Cristiano mogao mirne duše prošetati tim prelijepim putem od ulaza u grad do restorana, da je vožnja autom starim Dubrovnikom svojevrsni sakrilegij osim ako nije riječ o dostavi.
Zvuči mi kao starozavjetno proročanstvo: kad ti kombi preveze nogometaša najsvetijim dijelom grada, onda znaj da je svijet na zalazu. Ne znam što je tužnije, da je nogometaš zaslužniji od nekoga glumačkog genija ili, božemesačuvaj, nekog savršeno anonimnog rukometaša, klizača, trkača na duge staze iza kojih su također rezultati. Ali, samo je jedna najvažnija stvar na svijetu. Zapravo dvije su, ali nogomet je nešto malo važniji. Tako smo bar svi razmišljali ljetos u vrijeme bitke za srebro kada sam u svojevrsnoj ekstazi iznijela televiziju u vrt kako bih sa susjedima mogla urlati na svaku dobru akciju.
U međuvremenu, pomalo me sram tog tako zažarenog navijanja. Ljudi moji, pa to je ipak samo nogomet i znamo koliko su brzo nakon blistave pobjede uslijedili katastrofalni porazi. Lopta je okrugla, uvijek rado kažu treneri, značajnim glasom kao Galileo kad je ustvrdio da je Zemlja okrugla. Ali zbog činjenice da je lopta okrugla, nikome ne prijeti lomača. Nogometaši su najslavniji ljudi na svijetu. Pardon, uz Papu. Ne bi li vam bilo draže da su to operne pjevačice, slikari, bacači diska, prvaci svijeta u stolnom tenisu?
Ne pričaj budalaštine, reći ćete. Nogomet ima svoju dramu, ljepotu, akciju koje se ne daju ni s čim usporediti. I tu svaka kritika prestaje. Sve dok će se lavine obožavatelja busevima, vlakovima, avionom transportirati do udaljenih točaka svijeta kako bi gledali svoju momčad, onaj koji prigovara mogao bi dobiti po nosu. Uz to, možda je Cristiano nakon večere prošetao Dubrovnikom. Ipak je djevojka stavila fotku Lovrijenca na Facebook. A to nešto znači. Kako za Dubrovnik, tako i za sve nas.