Bruneji, čarobni mali sultanat u bujnoj prirodi između Indonezije i Malezije, početkom ovoga mjeseca postao je mjestom strave i užasa, sa zakonski potvrđenom kaznom kamenovanja homoseksualnih i njima sličnih, transrodnih, transseksualnih, spolnofluidnih osoba. Neke su od takvih osoba već napustile svoje domove, tražeći azil u zemljama u kojima se odavno ne kamenuje i ne razapinje na križ te se nikoga ne spaljuje na glavnom gradskom trgu.
Nekoć je Europa svjedočila takvim egzekucijama, ali nakon dekreta Marije Terezije ni jedna vještica više nije spaljena. Doduše, običaj se još njegovao u eri koja je sebe zvala “prosvjetiteljskom” i neposredno prethodila industrijskoj revoluciji, što je prilično zastrašujuće. Neki su kršćanski sveci poput svetog Stjepana pretrpjeli svoju muku time što su bili kamenovani izvan gradskih zidina.
Sveti Stjepan s previše je žara propovijedao svoju vjeru, pa je zato kažnjen. Kad čujemo riječ “kamenovanje”, čini nam se da dopire do nas iz biblijskih vremena, pa još i davnijih, iz kamenog doba kada je neki paleolitski lovac oteo plijen drugome, pa ga je ovaj gađao kamenjem dok ga nije ubio. Mi živimo nešto drugo, tješimo se. Zalažemo se za slobodu “drugih” i “drukčijih”, dapače, svi smo mi “drugi” i “drukčiji” i tolerancija je jedini model života. Ne dopuštamo da se “drukčijeg” krivo pogleda, pogotovo da mu se nešto kaže ili ga se na bilo koji način maltretira.
Smatramo se djecom svoga doba, koje odbija ganjati ljude po bilo kojoj osnovi: vjerskoj, rasnoj, spolnoj.
Živimo u 21. stoljeću. Mi, Europljani. Robovski rad pomoću kojeg je Europa stjecala svoja blaga, istočnoindijska kompanija i njoj slične odavno su zaboravljene. No, na istoj Zemlji, u istom stoljeću, na isti dan, samo malo dalje od nas (gledajući s neke točke u svemiru, ta udaljenost ne postoji) neka će žena biti kamenovana jer je prevarila muža, neki će muškarac biti kamenovan zbog svoje seksualne orijentacije, neka će djevojčica od osam godina biti prodana sredovječnom mužu, nad nekom će djevojčicom izvršiti kliteroktomiju, a neku će djecu vlastiti roditelji prostituirati ne bi li se prehranili.
To je naš svijet. Ne događa se to u nekom paralelnom univerzumu, nekim ljudima drukčijim od nas. I dok smo mi više ili manje zadovoljni svojim civilizacijskim dostignućima, možemo samo konstatirati da se izvjestan broj zemalja više ili manje brutalno razračunava s “drukčijima” i da na to ima pravo, kao i na vlastiti suverenitet. Bruneji su se 1984. riješili britanskog protektorata i od tada bilježili samo rast: bogati prirodnim resursima nisu imali uobičajenih problema sa zaduživanjem, nisu upoznali recesiju, sultan, dvadeset i deveti po redu, i njegova sultanija mogu se mirno ukazivati narodu odjeveni u zlato.
Možda im se u zadnje vrijeme događa izvjesna ekonomska stagnacija, ali nju nije tako jednostavno povezati s novim i nemilosrdnim zakonom. Šerijat je, i gotovo. Uzalud je Georgeu Clooneyju njegova dramatična, pomalo i tragikomična objava kako više neće odsjedati u luksuznim sultanovim hotelima.
Još manje će pomoći Elton John, koji također više neće uživati u sultanovim zlatnim apartmanima. Kad je novozelandska premijerka nakon ožujskog napada na džamije u znak podrške nosila hidžab, trebalo se sjetiti i toga da nije svaka muslimanka sretna s hidžabom koji je u nekim zemljama zakonom nametnut, baš kao što je kamenovanje postalo zakonito u Brunejima. I sve dok postoji i jedna zemlja u kojoj je dopušteno kamenovanje, u kojoj žene moraju pokrivati glavu, u kojoj se djevojčice moraju udavati, u kojoj žene ne smiju voziti auto ili se školovati, ne možemo govoriti o boljem i pametnijem svijetu.
On je oduvijek bio veseo i pun svjetla za neke, a pun mraka i nepravde za neke druge. Bojim se da je svjetlo uvijek bilo za malobrojne i povlaštene. Da samo jednoj osobi na svijetu prijeti kamenovanje zbog preljuba ili homoseksualnosti, i dalje se moramo složiti sa Schopenhauerom da živimo u najgorem od svih svjetova. Ili ćemo samo slegnuti ramenima i reći da su Bruneji negdje daleko, na rubu zemljine ploče.