Bledski strateški forum, svjetski ekonomski forum u Davosu, mjesta su na kojima se recentno razgovaralo o sreći kao o dokazu funkcioniranja neke države. Ne BDP po glavi stanovnika, jer on može rasti i u negativnim okolnostima, već očekivana životna dob, izostanak gladi, sve naprednija medicina... Da u nekim zemljama misle ozbiljno o sreći, dokazuju nam i Ujedinjeni Arapski Emirati gdje već dvije godine postoji ministarstvo sreće i blagostanja. Nije slučajno da u prebogatim Emiratima postoji takvo ministarstvo jer sreća se, koliko shvaćam, tijesno povezuje s blagostanjem, platežnom moći i projekcijama za dug život. Siti građani, doduše, češće pobolijevaju od pretilosti i šećerne bolesti, ali nitko ne očekuje od vas da budete savršeno sretni. Ne znam bavi li se arapsko ministarstvo sreće složenim položajem žena u tom društvu, no da ne idemo u detalje. Prosječan Hrvat sigurno sreću povezuje sa stanjem na računu. Ako je tamo nula, on je nesretan. Ako je tamo neka svotica, mnogo je bolje.
Promatrajući sretne zemlje, Finsku, Norvešku, Švedsku, Dansku, Švicarsku, lako je uvidjeti da sreća i novac tijesno surađuju. Emiratima su se u takozvanoj “Koaliciji sreće” 2018. pridružili i Kostarika, Meksiko, Portugal, Kazahstan i Slovenija. Te se zemlje redovito sastaju i razmatraju kako da svoje građane učine sretnijima. Doduše, čak i sretne zemlje sjeverne Europe bilježe povećanu stopu samoubojstva i depresije.
Sreća, bez obzira na forume, nekako ne želi biti svedena na novac i na dobre zdravstvene prognoze. Kad se jednog jutra u Arapskim Emiratima probudite s osjećajem kako život ipak nema smisla, pitanje je što ministrica sreće i njezini suradnici mogu učiniti za vas. U prirodi je sreće da je uvijek pomalo neuhvatljiva, često zamislimo kako je bila jednom davno, kad je život bio jednostavniji, a mi ispunjeni nadom u bolje sutra. Možda je zbog problema s “boljim sutra” Hrvatska tek na šezdeset i drugome mjestu sretnih zemalja. Muči nas osjećaj da nam se baš i ne sprema neka prpošna budućnost.
Previše smo često vidjeli umirovljenike kako kopaju po smeću. Muči nas osjećaj da se država maćehinski odnosi prema nama i na svakom nam koraku komplicira naše ionako teške živote. Može to biti samo dojam, a vlade koje smo gledali zadnjih četvrt stoljeća možda su bile dobronamjernije nego što se to nama činilo. Pa ipak, mnogo smo vremena proveli ogorčeni bahatošću, neznanjem, arogantnošću vladajućih.
Ljudi ne bježe odavde zbog “manjka domoljublja” nego zbog gubitka perspektive. Nekoć su se kupovale knjige da bi se čitale ili da bi njihovi vlasnici pred društvom ispadali pametni, sjedeći pred svojim policama. Danas se knjige baš i ne kupuju, a ljudi će se radije igrati svojim smartphoneima ili se posvetiti nekim drugim zabavama. Zbog toga je sreća hrvatskih književnika zasigurno opala te im prijete razne bolesti i loše stanje na računu. U bogatim Emiratima stanje je sasvim drukčije. Ako se jednog jutra probudite loše raspoloženi, odmah možete nazvati ministricu koju zamišljam kao dobru vješticu iz “Čarobnjaka iz Oza”, koja će učiniti sve da se osjećate bolje. Depresivni građani kvare prosjek sretnog društva.
A mi, Hrvati, na nezgodnom smo šezdeset i drugom mjestu sreće zato što se tako često ljutimo i ogorčeni smo, uzrujavamo se oko ovog i onog, od Agrokora do Uljanika. I mogu nam ovi iz Davosa ili Bleda poručiti da se hitno malo proveselimo jer u protivnom nam prijete kraći i tužniji životi, ali uzalud im trud. Da pokrenemo još jedno ministarstvo, ono za sreću, zanima me tko bi bio ministar. Nije teško zamisliti na koje bi se sve načine kvarilo ministarstvo sreće, kojem bi jedini lajtmotiv trebao biti naše raspoloženje te kakvom bi se brzinom dotični ministar našao na izglasavanju povjerenja u Saboru. Stoga ne predviđam neku veliku budućnost takvom ministarstvu u našem društvu, koje, ako ništa, polaže pravo na svoje nezadovoljstvo.