Ovaj tekst nije posvećen vama. Ni vama. Niti vama, gospodine Ćiro, koji ste mi više puta darovali buket ruža. Ni bilo kome tko zna za tajnu vezu žena i cvijeća te da ne trebate biti njezin zaručnik, ljubavnik ili bivši muž što čezne za pomirenjem kako biste joj ga darovali. Cvijeće može biti skupo, ali ne mora. Može biti luksuzno, u baršunu i s velikom vrpcom, ili skromno i svesti se na ružu u papiru ili bez njega. Može to biti i karanfil, ljiljan ili ukrasni kupus. Može ga se aranžirati u košaricama, zapiknuti u mahovinu, ukrasiti grančicama. Može biti čak i umjetno, bez obzira na nelagodu svilenih latica. Može biti i genetski modificirana ruža bez mirisa, koja dulje traje. Pitanje je što bi Shakespeare rekao na to. Mislim na njegov stih o ruži koja bi mirisala i da se tako ne zove. Možda sam gledala previše starih filmova u posljednje vrijeme pa su mi za oko zapeli muškarci s buketom u ruci i žene koje aranžiraju to cvijeće u vazi. Uvijek se malo previše povesele u tom trenu, kao da su dobile zgoditak na lutriji. Je li to veselje iskreno ili se pod njim skriva neka duboka tjeskoba, nepovjerenje u vezu koja tek počinje i uskoro će naići na prepreke? Ne postoji film, uostalom ni roman u kojem ljubavna veza ne naiđe na prepreke, jer bez prepreke nema ni zapleta, o čemu nas uči još Aristotel.
Pristojan gospodin, dobrih manira, lijepo odjeven, pokopan sa ženom i sluškinjom, kako pišu kroničari, premda se potkraj života zaljubio u neku kurtizanu. Možda je to laž. Ipak nas je čovjek zadužio logičkim kategorijama, nemoguće da je na kraju bio tako iracionalan. I cvijeće je iracionalno. Nakon što ga stavite u vazu, uvene, čak i ako u vodu ubacujete aspirine i skraćujete mu redovito stapke. Pogotovo tužno izgledaju sparušeni jorgovani. Obično se raspadnu dva-tri dana nakon što ste ih ukrali u nečijem vrtu ili donijeli s placa. Proljetno cvijeće je kratka daha. Pa ipak, zumbuli izazivaju neke posebne osjećaje, pogotovo bijeli. A tek prve mimoze, s kojima se sretnemo prije nego što se otopi snijeg. Na programu bečke Opere i ovog je adventa Straussova opera “Kavalir s ružom”. Tu je priča složenija i nije riječ o pravoj, nego o srebrnoj ruži. Riječ je o odnosu starije i mlađe žene, koje su obje zainteresirane za istog muškarca. Pa ipak, sve dobro završi i opera se zove “komičnom”. Praizvedena je u Dresdenu, nekoliko godina prije Velikog rata, u svijetu koji je tada još izgledao kao prilično sigurno mjesto, bez obzira na to što će se carstva uskoro raspasti kao kule od karata.
No ako je svijet već toliko krhak, zašto da to isto zamjerimo cvijetu. Prvi put cvijeće je možda darovano u mlađem kamenom dobu, za takozvane “neolitske revolucije”, kada s pozornice odlaze lovci i sakupljači plodova, a dolaze ratari i stočari, sa svojim nastambama, pričama i mitovima. Na proljeće, kada se bogovi žene, a iz podzemlja prodiru vlaga i toplina, kada niču trava i cvijeće, nekome je palo na pamet darovati buket svojoj dragoj. Bilo je to prije nekih deset tisuća godina. Vrijeme je to i skulpturice koja se čuva u Britanskom muzeju, kojoj su povjesničari nadjenuli ime “Ljubavnici”. Od tada datiraju prvi “kavaliri s ružama”. Od tada je cvijet neizbježan sastojak ljubavne igre, udvaranja, “prišmajhlavanja”, ili kako već hoćete.
S vremenom, on postaje i znak pažnje, odvojen od potrebe da nekoga odvedete na svoje životinjske kože. Postavlja se pitanje kada je netko posljednji put nekome kupio buketić cvijeća a da povod nije bio rođendan ili neka važna godišnjica? Postoji li svijest o tome kako se cvijeće može darovati iz čista mira, bez razloga i bez neke složene simbolike? Svakako, imajte to na umu kada budete žurili preko Cvjetnog trga ili nekog drugog mjesta na kojem se prodaje cvijeće. Implementirajte taj cvijet u rituale svojeg ophođenja prema ženama. Ili nemojte to učiniti, jer ovaj vas zapis baš ničim ne obvezuje.