Da je tome tako, svjedoči slučaj lijepe Nuše Bunić, osuđene na 12 godina zatvora, jer je u predjelu romantična imena “Pri beli kipi”, po svoj prilici, zaklala svog bivšeg dečka. Navodno je neke slične planove iznijela svojoj prijateljici, koja ih, naravno, nije ozbiljno shvatila. “Točno je napravila onak’ kak’ smo se mi spominale. Još sam u šoku i nemrem vjerovati. Spominale smo se kak’ je lakše s nožem nekog napasti jer je teže doći do pištolja, a i glasniji je... Ja sam mislila da je to razgovor bil, al eto, očito nije.” Njezin je teško ranjeni dečko nazvao hitnu i rekao: “Cura me upiknula u vrat”, ali za njega više nije bilo nade.
Nuša se branila da ju je dečko pokušao silovati, te da ga je nožem ubola u samoobrani. Nije to ni prvi ni zadnji slučaj u kojem spol koji s razlogom zovemo ljepšim i slabijim počini zločin nad osobom koja je, po svoj prilici, jača i sposobnija za nanošenje povreda. Prilikom ne tako davnih rasprava o implementaciji Istanbulske konvencije oko koje, što se mene tiče, uopće nije trebalo biti spora - jer naravno da moramo imati nultu stopu tolerancije na nasilje, najbržu moguću sankciju počinitelja, te da su najčešće žrtve nasilja žene i djeca - bilo je zanimljivih glasova koji su se založili za to da ne zanemarimo muške žrtve nasilja.
Jer naravno da i muškarac može biti žrtva verbalnog, seksualnog, pa i po život opasnog zlostavljanja. Nije slučajno jedan od prvih filmskih zapisa onaj o ženi koja “oklagijom” mlati pijanoga muža. Muškarac kao žrtva, i to ženina žrtva, čini mi se pomalo sjenovitom temom.
Ne samo zato što je triput više žena koje su žrtve muškoga nasilja nego kao da se ne uklapa u priču u kojoj je njega zapala glavna negativna uloga - on je nasilnik. Složena i duga “Me Too” saga počela je s producentom koji je zlostavljao glumice, a neke su od njih i danas svjetski slavne, no iz pozadine su izvirivale i priče o ženama - voditeljicama pokreta koje su se na raznim javnim mjestima, kao što su televizijski studiji i hoteli, čudnovato i agresivno ponašale.
S jedne strane, sve se više žena usudilo progovoriti o seksualnom zlostavljanju i javno, nakon niza godina šutnje, prozvati nasilnike, dok se na drugoj nekako nerado priznavalo da su i same žene ponekad, rjeđe od muškaraca, zvijezde sličnih mračnih scenarija. No, treba li tu temu zaobilaziti zato što je nasilnica manje od nasilnika?
Bilo je i muškaraca koji su progovorili o muškome nasilju: zbog priče danas zrelog čovjeka kojeg je prema njegovu svjedočenju kao dječaka na nekom tulumu zlostavljao Kevin Spacey, glumčeva je karijera naglo prekinuta. Finale Netflixove kultne serije “House of Cards”, u kojoj je igrao glavnu ulogu, snimljen je bez njega, rezultat je bio loš. Scenarističko forsiranje na moćnim ženama, ženskoj Vladi i prigodnim feminističkim krilaticama na umjetničkoj je razini zatajilo. I još sam u nekim serijama i filmovima (poput Netflixove serije “Bodyguard”) zamijetila neku prilično napadnu post-postfeminističku retoriku, koja na estetskoj razini ne funkcionira.
Možda je došlo vrijeme da sveukupno nasilje bude tema, kako ono muškaraca nad ženama, tako i ono žena nad muškarcima. Najveće žrtve nasilja - onog muškog kao i ženskog - su djeca. Dvadeset posto hrvatske djece žrtve su ili verbalnog ili tjelesnog ili seksualnog kućnog nasilja, što je zabrinjavajuć i zastrašujuć postotak.
Kako su nasilnik i njegova žrtva uglavnom u emotivnom odnosu, pa se žrtva redovito nada da će se on “popraviti”, među kućnim zidovima postoje nasilja koja traju desetljećima. O tome treba govoriti stalno, pozivati žrtve da pobjegnu iz začaranog kruga u kojem su se našle, umjesto da gaje romantične nade o popravljanju nepovratno oštećenog odnosa i osobe. O nasilju treba govoriti uvijek, treba ga osvijestiti, treba pomagati žrtvama, pa tako i onda kada je žrtva – muškarac.