SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Danas je najradosniji kršćanski blagdan, a ne Dan žalosti. Čak i u Osijeku

Zvonimir Barišin / CROPIX

Danas je Božić, najradosniji dan u kalendaru svakog kršćanina. Istina, bio je Božić i prije nepuna dva tjedna. To je također bio najradosniji dan u kalendaru svakog kršćanina. Kalendari su, naime, administrativna i dogovorna norma, a datum kada se prije dvije tisuće i koju godinu rodio jedan židovski dječak ne samo da nikad nije niti može biti pouzdano utvrđen, nego je dodatno skriven i zagubljen u više kalendarskih reformi, koje su u različita vremena provodili vladari dovoljno moćni i okrutni da narodima i protiv njihove volje mogu nametnuti drukčija računanja vremena. Rođenje Isusa Krista tako je prema novom kalendaru, koji je oktroirao papa Grgur XIII, nastupilo dvanaestak dana ranije, i to na način što je papa nedogođenim proglasio sve dane između 4. listopada 1582. i 15. listopada 1582.

Oni kršćani koji su prihvatili novi kalendar, koji je više u skladu sa Sunčevom ili tropskom godinom, te samim tim bolje odgovara administrativnim potrebama čovječanstva, najradosniji dan u godini slave 25. prosinca. No, i oni koji se drže starog kalendara, također ga slave 25. prosinca. Razlika je samo u kalendarima, koji, za razliku od Božića, nisu sveti. Pritom, kršćani koji su poslušali papu Grgura XIII, trebaju imati na umu da su i sami nekad slavili Božić po kalendaru Gaja Julija Cezara. A svi zajedno moraju znati da se židovski dječak, Mesija, Spasitelj, Sin Božji, ili kako ga već želite zvati, možda uopće nije rodio 25. prosinca, nego nekoga drugog dana u kalendaru, te da je najradosniji dan možda skriven. Svaki Božić je Božić. Jedan je najradosniji dan, čak i kad nam se učini da su ih dva.

Zbog teške prometne nesreće, kažu vijesti, u Osijeku je danas Dan žalosti. Tako je odlučio gradonačelnik Ivica Vrkić. Ili je to netko u njegovo ime učinio, a Vrkić je takvu odluku potvrdio. Zastave se spuštaju na pola koplja na zgradi Gradske uprave, te na javnim ustanovama i trgovačkim društvima u vlasništvu Grada, na Dan žalosti se, kako napominju, neće održavati programi javnog, kulturnog i zabavnog karaktera, a iz Gradske uprave pozivaju “pravne osobe koje obavljaju televizijsku i radijsku djelatnost da svoje programe prilagode obilježavanju Dana žalosti na način da emitiraju programe koji su po svojoj naravi prigodni obilježavanju tog dana”. Ovim se, kako saznajemo, izražava sućut u povodu pogibije troje mladih ljudi, te teškog stradanje četvrte osobe.

Je li moguće najradosniji kršćanski blagdan slaviti danom žalosti? Naravno da nije. Nijedan se blagdan ne slavi danom žalosti. A jesu li, možda, u osječkoj gradskoj upravi, je li, možda, gradonačelnik Ivica Vrkić u radnoj žurbi zaboravio da kršćani 7. siječnja po julijanskom, a 25. prosinca po gregorijanskom kalendaru slave svoj najradosniji dan, koji nije primjereno ukidati uvođenjem dana žalosti? Tim prije što se, simbolički govoreći - a vjera i jest zasnovana na složenom sustavu simbola, a ne na bukvalnom povođenju za datumima i događajima - tog dana rodio Spasitelj i to troje nesretnika, koji već čekaju čas uskrsnuća svojega, i četvrte djevojke, za čije ozdravljenje valja moliti. Nije li, naravno iz vjerničke perspektive, a gradonačelnik Vrkić se, ako nas sjećanje ne vara, predstavlja kao vjernik, i viđen je za ovakvih blagdana u prvim redovima u crkvi (istina, po gregorijanskom kalendaru), u radosti Božića sadržana i najava spasenja onih koji su stradali? I onda čemu Dan žalosti na Božić?

Je li to, možda, zato što je Hrvatska svjetovna država, pa su se Ivica Vrkić i njegovi poveli za fizičkim, a ne za metafizičkim aspektima stvarnosti, pa im je veće bilo stradanje tih mladih ljudi, nego simboličko rođenje djeteta, rođenje Mesije i Spasitelja? Čak i kada bi bilo tako, grubo bi, da ne kažemo i nasilno prema kršćanima, tojest prema vjernicima među kršćanima, bilo Danom žalosti zarobljavati njihov najradosniji dan, tjerati ih da se osjećaji krivima, pretvarati ih u kriminalce, jer se, radujući se, odaju kršenju zakona. Jer zakonom je jasno određeno što je dan žalosti i kojih se pravila na taj dan mora držati svaki građanin.

Ako Ivica Vrkić i nije namjerio na kršćanske vjernike slati policiju i upućivati tužbe u povodu njihova radovanja, izložio ih je poruzi i poniženju, diskriminirao ih je pred nevjerujućima, te onima koji nisu kršćani, uvrijedio ih na najgori mogući način, upravo onako kako su to - i to samo u pojedinim vremenima svoje vladavine - činili komunisti. Premda u povijesti komunističke Jugoslavije nije zabilježeno da su Božić ili Uskrs ikad proglašeni danima žalosti.

Ali možda se tu i ne radi o višku svjetovnosti. Možda Gradska uprava i gradonačelnik Vrkić nisu najradosniji kršćanski dan proglasili Danom žalosti zato što striktno vode računa o interesima Republike, a Republika je zemna i zemaljska, a ne nebna i nebeska. Jer ako im je bilo do svjetovnosti, zašto su onda preskočili jučerašnji dan, ponedjeljak, 6. siječnja, zašto jučer nije bio Dan žalosti? Samo zato što je jučer bio blagdan Sveta tri kralja, koji je u nekim zemljama s kršćanskom većinom, premda nipošto u svim, neradni dan. Gradska uprava i Vrkić vjernicima Katoličke crkve nikako nisu željeli Sveta tri kralja zacrniti Danom žalosti, premda Sveta tri kralja nisu neki naročito radostan blagdan.

Lijepo bi bilo povjerovati da osječke vlasti nisu ciljano i sasvim tendenciozno ukinule Božić u svome gradu, pretvarajući radosno slavlje preostale jedva vidljive pravoslavne manjine u ilegalnu manifestaciju i moralno ucjenjujući tih nekoliko preostalih osječkih pravoslavaca s tri izgubljena mlada hrvatska života. Lijepo bi bilo povjerovati da ovaj događaj nije još jedan mučan i beskrajno tužan - kako tužan i može biti samo u ovakav radostan božićni dan - akt s ciljem etničkog čišćenja i pročišćavanja Hrvatske, sve do posljednjeg Drugog i Drukčijeg. Premda takvo što u Osijeku, kao ni u ostatku zemlje, nema nekog naročitog smisla, budući da su Srbi i pravoslavci odlazeći svijet, i uskoro će ih ostati koliko i velebitskih degenija po obroncima Pantovčaka.

Problem je, međutim, taj što u ljudima postoji nešto što ih, i protiv njihove volje, drži u potrebi za šarenilom, u potrebi za Drugim. I onda tjerajući Srbe - ili bilo koje Druge - istjerujete Hrvate - ili bilo koje Prve. Tako nastaje pustoš, prazni se Osijek, ljudi odlaze u Irsku, instinktivno žudeći za šarenilom, a ne samo za boljim i bogatijim životom, višim standardom, većim plaćama. Nakon Dana žalosti priređenog na Božić iz Osijeka vjerojatno neće otići nijedan Srbin, nijedan pravoslavac, ali će otići, a da i ne znaju da baš zbog toga odlaze, barem pet hrvatskih, možda i katoličkih obitelji.

Oni prvi neće otići, naprosto zato što ih više nema. Ako su još tu, čekaju prirodnu smrt. Drugi će, međutim, otići, jer tu više nema uvjeta za život. Otići će i zato što u Osijeku na tako ružan, mučan i krvav način u jurećim automobilima ginu djeca koja samo što su prestala biti djeca. Ljudi bježe od nesreće, bježe tamo gdje će im, nadaju se, svaki dan biti barem obećanje najradosnijeg dana u kalendaru. I nijedan neće biti Dan žalosti.

Mladić koji je bio za upravljačem nikad nije položio vozački ispit. Prije nego što će na kraju večeri svi zajedno sjesti u auto, u jednom su se narodnjačkom klubu veselili natjecanju u ispijanju alkohola. Užas njihove smrti širi se zajednicom kao nešto što dobro poznajemo, što nam pripada i s čime se identificiramo. Dan žalosti na najradosniji kršćanski blagdan nije kontrapunkt empatije, tuge i sućuti, nije to odgovor živih na susret sa smrću, nije to reakcija zajednice na stradanje četvero mladih ljudi, nego je samo smrtonosni nastavak onoga što je započelo u toj noći.

Izdvajamo