Finale ove knjige neće se odigrati na kraju, nego je skriven negdje u posljednjoj njezinoj trećini, u jednoj ili dvije rečenice u kojima je opisano kako otac usred bosanskoga rata, tamo u zavičaju, kod Prnjavora, usred zime nalazi svoje razorene košnice. Razbojnik je ukrao med, ostavljen pčelama za dohranu preko zime, a pčele je, onako nerazbuđene, bacio na snijeg, gdje su se smrznule. To je trenutak u kojemu se otac i majka zapravo nađu u progonstvu, egzilu, emigraciji, jer je sve ono što će dalje uslijediti, a podrazumijevat će apliciranje za odlazak u Kanadu, novi početak života u kasnim pedesetim, nekvalificirani rad i obezjezičenost, samo logični nastavak nečega što je započelo s pčelama na snijegu.
Ono, pak, što je svemu prethodilo, na neki je način tipično u mnogim sarajevskim biografijama. Hemonovi su roditelji rat dočekali u Sarajevu, mati je već bila u prijevremenoj mirovini, otac uspješni inženjer, dobrostojeća su socijalistička obitelj, i nemaju pojam koliko bi sve to, što u travnju 1992. praktično još nije ni započelo, moglo potrajati. Čovjekova mašta ne može izvan sebe, slabo se snalazi izvan čovjekova iskustva, pa se tog neizvjesnog aprila, kojeg će se svi sjećati bolje nego ostatka svog života, nije moglo zamisliti u što će se ta rijetka granatiranja i ti oskudni snajperi, i ta već spuštena opsada, na koncu pretvoriti. Posljednji od tih aprilskih dana potrajao je do drugoga svibnja, rano popodne, kada započinje krvavi sarajevski maj, koji će se nastaviti sve do duboko u ljeto, pa u jesen i zimu, i potrajat će još tri godine, da bi se u našim glavama i u našim bolestima i ludostima nastavio sve do danas. E, posljednjih aprilskih sati tog drugoga svibnja 1992. Hemonovi roditelji našli su se na sarajevskom željezničkom kolodvoru, zajedno s obiteljskim psom, irskim seterom, u posljednjem vlaku koji će s tog kolodvora stići na odredište.
Mati nije htjela da idu, a otac je danima navaljivao da se pođe u njegov rodni Vučijak. Razlog je bio posve razuman: dolazi proljeće, sezona kad se treba pobrinuti za pčele, koje započinju svoj novi životni ciklus. Što je u tome toliko razumno? Pa ako rat u Sarajevu završi za nekoliko tjedana, ako se nacionalni vođe pod pritiskom svijeta o miru dogovore u nekom parizu, londonu, bruxellesu, ni krive ni dužne postradat će pčele, jer one nemaju vremena da čekaju. I zar nije savršeno normalno pobrinuti se oko onoga na što čovjek ima nekakav utjecaj, a zanemariti ono na što nema utjecaj?
Iz Vučijaka i Prnjavora, Hemonovi roditelji će otići u Novi Sad, pa u Kanadu. Kada sljedeći put dođu u Sarajevo, doći će kao ljudi koji silom prilika žive negdje drugdje. Kao definitivni i doživotni emigranti.
Naslov knjige “Moji roditelji: Uvod” u prijevodu je Irene Žlof, kao i u autorovu originalu “My Parents: An Introduction”, posveta jednoj od onih kultnih, formativnih sarajevskih proza iz vremena kada smo postajali ono što, zahvaljujući ratu, nikada nećemo biti. (Za one koji nisu iz Sarajeva, autor rečene proze je J. D. Salinger, naslov je “Seymour: Uvod”, ili kako će ga Hemon naknadno čitati “Seymour: An Introduction”.) Ova posveta nije proizvoljna. Kao što netko iz fascinantne obitelji Glass pokušava objasniti svijetu svoga genijalnog brate Seymoura, i u tom objašnjavanju pretjeruje, i to je pretjerivanje savršena literarizacija ljubavi, tako Hemon pokušava svoje roditelje objasniti svijetu u koji su emigrirali. I preko tog objašnjenja pokušava objasniti i njih i sebe nekome drugom sebi. Prvo je objašnjenje svakako uzaludno, jer još nitko nije drugoga i drugotnog objasnio onome prvom. Još nitko došljaka nije objasnio domaćinu. Drugo je objašnjenje, međutim, dragocjeno i važno, jer u njemu leži smisao života i književnosti. I to ne u objašnjenju, nego u procesu objašnjavanja sebe sebi. Ako je neka korist od rata, onda je ona upravo u toj rascijepljenosti čovjekovoj na prijeratnog i poslijeratnog sebe, koja mu onda pruža priliku da ostvari distancu i prema prvom, i prema drugom sebi. Ta distanca mogućim čini portret i autoportret.
Knjiga “Moji roditelji: Uvod” upravo je objavljena u Buybooku, i s prethodnom Hemonovom knjigom “Nije ovo tvoje” čini jednu fikcionalno-fakcionalnu, pripovjedno-dokumentarnu cjelinu. Ništa u knjizi nije izmišljeno, što je, uostalom, potvrđeno i fotografijama na kraju, ali je ispripovijedano na takav način da za čitatelja, kao i za samu priču, biva nevažno je li istinito, i postoje li stvarno Anđa i Pero, i još Sašina sestra Kristina. Umjetnička i beletristička proza od dokumentarnog, memoarskog ili publicističkog (ovo je naročito fuj!) teksta ne razlikuju se po izmišljanju i neizmišljanju, nego po rečeničnoj i formalno-žanrovskoj stilizaciji. Čak ni fikcija nije ono što je izmišljeno, ono što je fikcionalno, nego je fikcija ono u što pisac uvjeri čitatelja da je fikcija. Stvarni lik, lik iz takozvane zbilje i još takozvanije stvarnosti, u dokumentarno-memoarskom i fuj-publicističkom tekstu manje je uvjerljiv od Ane Karenjine i Vronskog, od Seymoura i Budaline Tale, od Nemečeka i Mare Milosnice. Hemonovi roditelji su, međutim, uvjerljivi poput njih. I pisac, doista, o njima s pretjerivanjem pripovijeda, kao što je to činio Salinger sa Seymourom. Zato je ovu knjigu uputno čitati i kao fikciju. Ili samo kao fikciju. Ono što u njoj nije fikcionalno - recimo, esejistički ekskurs na temu Jugoslavije, njezina smisla, sudbine i politike - napisano je pomalo iz očaja, i nije dobro. Ali takvih je stranica malo, pisac svoj očaj drži pod kontrolom.
Nakon što su emigrirali u Kanadu, roditelji se veselo zlopate po pustim socijalnim stanovima, da bi na kraju kupili kuću. Najljepše, najmoćnije stranice knjige posvećene su toj kući i stvaranju fascinantnog emigrantskog simulakruma, užasno kompleksnog, domišljenog, improviziranog, u koji mati i otac ulažu sva svoja životna znanja i iskustva, sve s ciljem ponovnog stvaranja svijeta koji su napustili ili iz kojeg su, zapravo, istjerani. Taj svijet, kao ni u Hemonovom slučaju, kao ni u mom slučaju, kao ni u svim slučajevima iz kojih je Hemon izvro i čijoj književnosti i kulturi pripada, odavno već, još od varljivog aprila 1992, ne postoji kao prostorna odrednica. Taj svijet je u vremenu, iz kojeg nas je u jednom trenutku istreslo kao iz jurećeg vlaka, i sve do danas uzaludno pokušavamo vratiti se u vrijeme, i stvaramo simulakrume nalik kućnoj radionici Pere Hemona u Kanadi, čiji dugi opis spada među najzanimljivije i najvažnije stranice naših književnosti.
Gospođa Anđa i gospodin Pero, premda njihova dob već zavređuje svako poštovanje, još uvijek svake godine putuju u Sarajevo i Bosnu, odsjedaju u onom istom stanu koji su napustili da bi se Pero pobrinuo o pčelama, da bi se zatim, par mjeseci kasnije, vratili kući, zabrinuti za svoj simulakrum. Njihova kuća je u Kanadi i ne može biti drugdje nego u Kanadi.
Hemon je, to smo mnogo puta ponovili, čovjek kompliciranog podrijetla i identiteta. Važno je to, između ostaloga i zato što se, kao i u drugim takvim slučajevima, stvara simetrija između porodičnih povijesti i prošlosti i onoga što se zbilo na kraju svih krajeva, nakon varljivog aprila 1992. Emigracija je na početku i na kraju priče. Prvo su Hemoni početkom dvadesetog stoljeća stigli iz Galicije preko Bukovine do Bosne, da bi osamdesetak godina kasnije, i dvije-tri generacije kasnije, kao povelika ukrajinska porodica od Prnjavora i Bosne stigli do Kanade. U Bosni je ostao samo jedan očev brat, onaj koji je, nakon igre bombom zaostalom iz Drugoga svjetskog rata, ostao u djetinjstvu slijep. Njega, naime, faličnog, odbile su imigrantske kanadske vlasti. On je na kraju umro u Banjoj Luci.
Između dvije slike, dva emigrantska prizora, bosanskog iz devetsto i neke i kanadskog iz dvijetisuće i neke, savršena je simetrija, što u određenom smislu doprinosi i nekom redu u osjećajima. Premda ostaje neprežaljeno ono iz čega se emigriralo - o čemu svjedoči svaka Hemonova knjiga, svejedno je li fikcionalna ili je nonfikcionalna, govori li o Bosni ili ne govori, ali o čemu svjedoči i grandiozni simulakrum njegovih roditelja - kao da nema čuđenja nad time što se sve zbilo onako kako se zbilo.
“Moji roditelji: Uvod” jedna je od onih, zapravo rijetkih, priča o dobrim očevima i majkama, i o sretnim obiteljima. Ali ta sretnost nipošto nije utješna, ljupka i banalna, i nije onakva kakvom ju je Tolstoj okarakterizirao u najnotornijoj od svih prvih rečenica. Sretnost Hemonovih roditelja sasvim je selindžerovska, sarajevska.