SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Isprazna polemika Hrvatice i Srbina o Tesli i kada je točno Andrić prestao biti hrvatski pisac

CROPIX, screenshot YouTube

Jezik Andrićeve književnosti vazda je bio jedan isti. On je taj jezik takvim osjećao. Svatko tko se odriče cjeline njegova jezika, odrekao se i Andrića kao “domaćeg” ili svog pisca

Polemika hrvatske ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek sa srpskim kolegom Vladanom Vukosavljevićem protekla je u skladu sa zajedničkim imperativom njihovih državnih politika: da se dvije kulture dovedu u trajni i djelatni antagonizam, preko čega će se dva društva držati u permanentnom neprijateljstvu. Prvo je Vukosavljević zamjerio Obuljen Koržinek da je Nikolu Teslu nazvala “srpskim naučnikom hrvatskog porekla”, što je interpretacija koju on smatra “nelogičnom, istorijski neutemeljenom, detinjastom i proizvoljnom”.

Na to mu je ona odgovorila da “Hrvatska enciklopedija za Nikolu Teslu navodi da je bio američki i hrvatski izumitelj srpskog porijekla”, krivo navodeći da se Tesla ponosio “srpskim porijeklom i hrvatskom domovinom”. U onom stoput citiranom telegramu, koji je dio ideologema komunističke Jugoslavije, ali se, eto, današnji čuvari hrvatskoga kulturnog blaga na njega pozivaju kada bi da posvoje Teslu, bila je riječ o rodu, a ne o podrijetlu. Čovjek je podrijetlom majmun, ili je podrijetlom Adam, ali je rodom Tesla, Obuljen, Vukosavljević, te je rodom, unutar patriotsko-domoljubne metafore, i Srbin. Ili Hrvat.

U nastavku polemike Vukosavljević je upitao Obuljen Koržinek što bi se dogodilo s Teslom da se u svom zavičaju i u svojoj hrvatskoj domovini zatekao 1941, da bi zatim pobrojao desetak imena iz hrvatske kulture, od Petra Preradovića do Ivana Gundulića, i od Vlaha Bukovca do Baltazara (ili Valtazara) Bogišića, sugerirajući da oni ustvari pripadaju srpskoj kulturi. Na kraju je, s pomirljivošću džentlmena koji je prethodno među društvo pustio svoj najsmrdljiviji prdac, zaključio da “autentična hrvatska kultura ima veliki broj značajnih predstavnika, kojima može da se diči i lokalno i globalno”, te da “mitomanija i svojatanje tuđeg nisu pouzdan saveznik ni jednom narodu, pa ni hrvatskom i srpskom”.

Ali srpski ministar kulture u ovom slučaju nije naša briga. Evo što je, u svom odgovoru hrvatska ministrica još napisala, a što će nas ozbiljno zabrinuti, mnogo više od naklapanja o rodu i o podrijetlu jednoga genijalnog električara, prilično neovisnog o jezicima i identitetima: “Bilo bi mi drago kad bi se i moj kolega Vukosavljević okrenuo činjenicama, a ne mitovima. U tom slučaju, sigurno mu nikad ne bi palo na pamet predložiti da se Srpski kulturni centri u inozemstvu nazovu imenom Ive Andrića, još jedne iznimne osobe čiji identitet i porijeklo povezuje više kultura i naroda i nema potrebe da ga se svojata onako kako je to nedavno učinila Srbija u slučaju imenovanja Srpskih kulturnih centara.”

Kad bi bilo doista tako, i kada bi Andrićevi identitet i podrijetlo doista povezivali više kultura i naroda, u Europi, onoj i onakvoj kakvom su je zamislili njezini veliki projektanti, i kakvom su je stvarali najveći njezini pisci i pjesnici, teško da bi išta moglo biti tako ispravno, tako europsko i tako andrićevsko kao to da se Srpski kulturni centri nazovu imenom Ive Andrića, jer bi na taj način to bili i kulturni centri svih onih kultura i naroda čiji “identitet i porijeklo” Andrić povezuje.

Ivo Andrić je od prvih javnih istupa, pa sve do smrti, bio dosljedan Jugoslaven, ili, kako bi to Gavrilo Princip rekao na svom suđenju, Srbohrvat. Samo što biti Jugoslaven nije isto značilo 1911. i 1975, a pogotovu nije značilo ono što znači danas. Svoje književno djelo Andrić je, živjevši uglavnom u Beogradu, stvarao i stvorio unutar srpske književnosti i beogradskoga kulturnog i književnog života. Bilo bi najispravnije reći da je on jugoslavenski pisac unutar srpske književnosti.

Temom i životnim interesom Ivo Andrić duboko je, najdublje određen Bosnom, njezinim vremenom i identitetom. Taj identitet je jedan, premda je utrojen, upravo po njemu. Nije ga Andrić takvim stvorio, ali on ga je takvim napisao.

Teško bi se, međutim, 2019. moglo reći da je Ivo Andrić bosanski pisac. Bošnjaci su u velikoj mjeri u proteklih trideset godina svoj nacionalni identitet definirali u protivnosti jednome piscu, i ne samo da ga ne smatraju svojim nego u njemu vide onog tko ih u nacionalnom i u vjerskom smislu “dehumanizira” svakim retkom koji je napisao. Za bosanske Srbe on nije bosanski pisac, jer za njihovu ideologiju bosansko, zapravo, nije ništa, a sam im je Andrić ono što se u Beogradu kaže da Andrić jest.

Preostaje samo ona mala, odumiruća, statistički već neustanovljiva skupinica orijentalnih, bosanskohercegovačkih Hrvata, koji Andrića osjećaju i čitaju kao svog pisca. Među njima je nekoliko fratara, pokoji zaneseni učitelj i penzioner, te dvojica sarajevskih pisaca, Ivan Lovrenović i Mirko Marjanović, koji se uporno, na svoju štetu i protivno raspoloženju sredine u kojoj žive, bave Andrićem. I čine ga dijelom zajednice, koja, zapravo više ne postoji. Njihov rad je prosvjetiteljski, ali je to prosvjeta u pustoj i mračnoj sobi bez prozora i vrata.

Ali naravno da hrvatska ministrica kulture nije mislila na bosansku pripadnost Andrićevu, nego je u njemu poželjela vidjeti hrvatskog pisca, ili bolje rečeno - hrvatskog nobelovca. A Ivo Andrić to nije. Ili jest, koliko i Mo Jan.

Andrić nije hrvatski pisac najprije zato što je protjeran iz Hrvatske. Ali ne fizički, jer da je riječ samo o fizičkom progonu, to ne bi značilo da je prestao biti hrvatski pisac. On je, međutim, protjeran iz hrvatske književnosti, koja se razvijala tako što je njega i sve što je njegovo odbacivala kao strano tijelo, učinivši ga tako autentično stranim piscem - da se, makar u gorkoj šali, poslužimo Vukosavljevićevim argumentom autenticiteta.

Književni Andrićevi srodnici, prethodnici i bliski rođaci u pripovijedanju i mišljenju, redom su pisci koje se u Hrvatskoj ne čita iz razloga nacionalne higijene: Petar Kočić, Svetozar Ćorović, Isak Samokovlija, Hamza Humo… Današnje kanonizatore i čitatelje u domoljubne svrhe Andrićevi književni srodnici ne zanimaju ne samo zato što su većinom Srbi, nego i zato što se na pripovjedačku i pričalačku maniru Andrićeva svijeta vazda gledalo s nekom vrstom prijezira.

Pisalo se suprotiva Andriću, moderno kao Petar Šegedin i dosadno kao Petar Šegedin. Da nije bilo Andrića i njegovih, možda bi se u suvremenoj hrvatskoj književnosti našlo pravih pripovjedača. Ovako ih i nema. Andrić im je bio tuđ, i na toj su tuđosti tako ustrajno radili da im je na kraju postao i nerazumljiv.

Ali onda je osamdesetih, nakon što je dobro provjerio da je Andrić mrtav pa da neće reagirati, jedan današnji akademik i književni historik udesio Andrićev rivajvl u hrvatsku književnost. Pozvao se na njegovo podrijetlo, tačnije na podrijetlo jajne stanice i spermija iz kojih je Božjom voljom Andrić začet, a onda i na kratki njegov predbeogradski period, kada je Andrić tobože pisao nekim drugim jezikom nego kasnije.

Rečeni akademik će Andriću naći i mjesto unutar kanona hrvatske knjižvnosti: ono je stepenicu ispod Mile Budaka. Od te stepenice, i tog akademika, pa do danas traje ta nezdrava i nečasna pljačka najdubljega i najvažnijeg groba južnoslavenskih književnosti, i sve to s jednim jedinim ciljem: da se Andrićeva Nobelova nagrada nekako pohrvati. Ali tako da njezin nositelj i dalje ostane negativac, nacionalni izdajnik, fratarsko kopile, četnik, fašist, Jugoslaven… i kakvim ga već sve nisu vidjeli svi ti hrvatski stručnjaci za lik i djelo Ive Andrića.

Jezik Andrićeve književnosti vazda je bio jedan isti. On je taj jezik takvim osjećao. Svatko tko se odriče cjeline njegova jezika, odrekao se i Andrića kao “domaćeg” ili svog pisca. Jer kako to srpska ekavica može odjednom postati hrvatska, kada se na spisku obavezne školske lektire - koji je objavljen u Narodnim novinama, s potpisom Blaženke Divjak u dnu, onomad izazvao niz skandala - pod izričitim naslovom “Hrvatska književnost”, na prvome mjestu nađe “Prokleta avlija”, koju je Andrić, kao i sve svoje knjige, po vlastitom određenju napisao na srpskohrvatskom jeziku, dok će je hrvatski jezikoslovni polit-komesari, insistirajući na tome da su hrvatski i srpski dva različita i razdvojena jezika, pročitati na srpskom jeziku. Već je sa samim naslovom problem: avlija, čija je to riječ? Kažete da je to lokalizam? Ali čiji lokalizam? I kako bi se to na hrvatskom reklo, možda Kleto dvorišče, ili nekako tako?

Kada bi se ozbiljno pozabavila svojim poslom, gospođa ministrica bi ostavila Andrića književnosti i književnostima kojima pripada, a više bi je okupirao jedan drugi problem: kako je moguće da se baš svaki suvremeni pisac koji svojim djelom postaje značajan u bližem susjedstvu, pa u Europi i u Svijetu, u Hrvatskoj proglasi nedovoljno hrvatskim, izolira ga se, i živog ga se izvan groblja sahrani, kao da je kopile ili samoubojica, a u domovini se pronalaze sve novi i novi, koji su za uspjeh i svjetsku slavu pogodniji i podobniji od njega.

Likvidira ga se, dakle, iz hrvatske književnosti kao što se likvidiralo Andrića? Zbiva se to s Dubravkom Ugrešić, sa Slobodanom Šnajderom, sa Slavenkom Drakulić. O tome, međutim, možemo govoriti dok su pisci živi. Sve drugo je pljačkanje grobova.

Izdvajamo