SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Kako Bog gleda na misu koja se u Haagu drži za dobrobit petoro napuštenih ljudi

Twitter

Armenska obitelj Tamrazjan sklonila se od deportacije u jednu protestantsku crkvu u Haagu. Kako policija u crkvu ne smije ući u vrijeme bogosluženja, dok god traje misa, oni su zaštićeni. Neprekidno bogoslužje traje već mjesec i pol dana

Što je to bogoslužje? Ovako piše u Hrvatskoj enciklopediji: “služba Božja; po kršćanskome shvaćanju, crkveni i vjerski obredi koji se, za pripadnike zajednice, održavaju prema utvrđenom redoslijedu i po određenim pravilima radi štovanja Boga (misa, molitve, pjesme, sakramenti, propovijedi). Takvo široko značenje ima na Zapadu, a na Istoku označava samo misu ili euharistijsko slavlje. Javni organizirani oblik religioznosti; kult, liturgija.” U jednoj protestantskoj crkvi u Haagu već mjesec i pol dana traje (tako je barem bilo 9. prosinca) neprekidno bogoslužje, crkveni i vjerski obred, misa, liturgija, čiji je prvi i osnovni smisao služba čovječja, a ne služba Božja. Riječ je, dakle, o čovjekoslužju.

Zamišljati čovjeka kao Boga je, pretpostavljam, grijeh. Iako to svakodnevno čine baš oni koji se rado na Boga pozivaju: obogotvoruju žive vladare, mrtvima grade spomenike i podižu piramide, te pokreću hajke protiv iznimnih pojedinaca koji se protiv toga bune. Zamišljati Boga kao čovjeka nije, međutim, grijeh. Premda će mnogi službenik Božji na ovo škrgutati zubima, pa i tvrditi suprotno. Ali Bog je i čovjek, kao što je, recimo, hrastom i list na njegovoj grani, ali čovjek nije Bog, kao što list nije stablo.

Pa onda zamislimo Boga koji već mjesec i pol dana sluša tvrdoglavu i nepokornu skupinu svećenika, crkvenih sluga, vjernika, ali i nevjernika, kako bez prestanka vode bogoslužje i prisustvuju bogoslužju, i njemu, Bogu, ne daju mira Božjeg? Zasmeta li to Njemu? Kao da mu nad glavom, svake večeri dok pokušava zaspati, trupkaju djeca s gornjega kata. Ili ne?

Anuša i Sasun Tamrazjan, i njihovo troje djece Varduhi, Hajarpi i Sejran, rodom Armenci, nedavno su dobili izgon iz Nizozemske, zemlje u kojoj su skoro devet godina živjeli, nakon što su pobjegli iz Armenije. A bježali su zato što je otac Sasun zbog svoga političkog aktivizma dobio prijetnje smrću. Ustvari i nije važno zašto su bježali. Pa čak i da nisu bježali, nego da su samo odlazili tamo gdje im je bolje, zar bi to bilo loše? I kakav je to svijet u kojem je robi dopušteno da se slobodno prodaje na svakoj tački zemaljskoga šara, dok čovjeku nije dopušteno da ide tamo otkud je stigla roba?

I onda se tulipani, MacBookovi - moji omiljeni, coca-cola i profesionalni fudbaleri, mogu slobodno prodavati čak i u Armeniji, ali Armenci ne smiju ići tamo odakle su odlazili tulipani i fudbaleri. Reći ćete, smiju odlaziti, ali ne smiju ostajati. Ali nije li to ista stvar, pošto se ni roba ne vraća tamo kamo jednom ode.

Varduhi je imala deset, Hajarpi dvanaest, a Sejran je imao pet godina kada je obitelj stigla u Nizozemsku. Koliko god da su Armenci, oni su ustvari Nizozemci. Protjerujući njih ta država protjeruje svoju djecu. Formalno, protjeruje ih zato što nemaju odgovarajuće papire, ali iza te forme ne stoji i adekvatan sadržaj. To troje djece, tojest mladih ljudi, Nizozemci nisu samo u rasnom smislu. Krv im je odnekud. Sve drugo je domaće.

Nije to neka jako važna razlika, ali neka se, ipak, i za nju zna. Premda, ponovit ćemo, nijedna države ne bi smjela protjerivati ljude koji su došli za boljim životom ili bježeći od nasilne smrti i od ropstva, jer neživi predmeti, a moj MacBook je neživ, koliko god ga volio, ne bi smjeli imati šira prava od živih ljudi. Sloboda tržišta podrazumijeva slobodu useljavanja i naseljavanja. I to za sve, a ne samo za fudbalere, kako ovom prigodom, uz solidnu dozu podcjenjivanja i ironije, nazivam nogometaše i ostale plaćene gombaoce.

Prema nizozemskom zakonu, ciničnom kakav je i svaki zakon ako se primjenjuje protiv nedužnih ljudi, policija u crkvu ne smije ući u vrijeme bogosluženja. A kako se obitelj Tamrazjan sklonila u crkvu od deportacije, dok god traje misa, oni su zaštićeni pred policijom. Inače, nizozemski je sud Tamrazjanima bio odobrio azil, ali takvu je sudsku odluku vlada odbila i preinačila. To onda, valjda, znači da u jurističkom smislu ovi ljudi imaju pravo na dom u ovoj zemlji, tojest da im je nizozemska pravna država to pravo priznala, ali im ga je nizozemska vlada odrekla. To je cinično, a teško zajednici koja se počinje zasnivati na cinizmu.

Pastor jedne haške crkve odlučio je uzvratiti državi njezinim sredstvima. Ali kada čovjek brani nezaštićene pojedince od nasilja države, onda to ne može biti cinizam. Onda je to cinično prema cinizmu. Pastor je započeo misu, ali naravno da sam nije mogao mjesec i pol dana održavati bogoslužje, pa su ga krenuli odmjenjivati drugi svećenici. Najprije iz različitih protestantskih nominacija, jer je i crkva Bethel protestantska, a onda i iz Katoličke crkve. Postoji lista, kao za čišćenje snijega pred neboderom, prema kojoj traje i nastavlja se ova misa, koja nipošto nije beskrajna. Misa će se okončati kad nizozemska vlada promijeni odluku.

A koje su Tamrazjani vjere? Dobrog pastora to baš i nije pretjerano briga. A ni novinare, holandske, njemačke i američke, koji su se ovom pričom bavili. Jer naprosto i nije u tome stvar. Ali jedno je sasvim izvjesno: oni su kršćani. U Armeniji preko devedeset posto ljudi, od oko tri milijuna i tristo tisuća Armenaca, pripada Armenskoj apostolskoj crkvi, neovisnoj Crkvi unutar kršćanstva, i starijoj od svih drugih crkava. Prema obredu, Armenska apostolska crkva spada među istočne pravoslavne crkve. U toj zemlji je i nekoliko desetaka tisuća katolika, kao i zajednice muslimana i zoroastrejaca. Ali sudeći po njihovim imenima i prezimenima, Tamrazjani su kršćani. Sve bi bilo isto i da nisu, no važno je reći da jesu, zato što je važno sve ono što iznevjerava stereotip. Stereotipi ubijaju, stereotipi spaljuju ljude i razgone ih kao dim po nebu.

Da sam teolog, sad bih napisao knjigu o bogoslužju u Bethelu. Mislim da bi to za ljude bilo važno, vjerujuće koliko i nevjerujuće. Ali čovjek ne mora biti teolog da bi pouzdano znao da je ispravno ono što se ovih tjedana zbiva u Haagu. Bogoslužje kao čovjekoslužje. Bogoslužje kao oblik građanskog neposluha. Ovo drugo je naročito zanimljivo i važno: u zlo doba kada se građanski protesti odvijaju zbog cijena benzina, bankovnih kamata, te stanja ovog i onog na burzama, i kada je zastrašujuće neutvrdiva ideologija onih koji u tim protestima sudjeluju, nekako je ljekovito, ali i znakovito, da netko provodi pobunu liturgijom, čiji je smisao da se zaštiti petero obespravljenih ljudi. Reći ćete da jedno s drugim nema veze. Pa i nema. Ali je veoma važno znati u što vjeruju i za što se zalažu oni koji se protiv sistema bune.

U slučaju haškog pastora i svećenstva koje ga podržava, mi znamo odgovor na ovakvo pitanje. U slučajevima Žutih prsluka ili Juliana Assangea, ne znamo skoro ništa. Borba protiv korupcije, pokvarenosti političke klase, devijacija kapitalizma ili parlamentarne demokracije, vodi u najmanje dva suprotna pravca. Protiv korupcije, pokvarenosti političke klase, krupnih kapitalista i parlamentarne demokracije, akcijama građanskog neposluha borili su se i Hitler te njegovi batinaši. Kao i Hitlerovi protivnici. Zato su apolitični prosvjedi protiv politike kapitalizma opasni.

Hajarpi Tamrazjan, starija kći, piše pjesme nabožnog sadržaja. Ne znamo kakve su, jer ih piše na - nizozemskom. Teško zemlji koja bi da protjera djevojku koja piše pjesme na jeziku kojim je napisan nalog o njezinom protjerivanju. To je kao pucati u medvjeda koji je zagledan u zalazak sunca. Ili je neispravna usporedba djevojke i medvjeda? Ne, zašto bi bila?

Država koja takvo što čini teško je bolesna, ali mi živimo u još mnogo bolesnijim državama. Ili je stvar u tome što smo kao ljudi bolesniji? Ipak stvar nije u državama, nego je sve do ljudi. Da je do države, možda bi zemlja koja protjeruje Tamrazjane bila, barem u simboličkom smislu, na korak od fašizma. Ali dok god je haškog pastora i svih koji su ga podržali i koji drže svetu misu čiji je smisao da zaustavi policiju pred crkvenim kapijama i pred mogućnošću da iz crkve odvodi ljude, nizozemska će zemlja Holandija biti zaštićena ne samo od fašizma, nego od svakog velikog zla naše epohe.

I Bog će, bez obzira na sva ta dvadesetčetverosatna uznemiravanja Njegove Osobe, biti zadovoljan svojim djelom, pa će nizozemsku zemlju Holandiju gledati ljepše nego što gleda nas. Goleme su, neusporedive su naše zasluge za svaku nesreću koja nas je sustigla. Prema nama mogu imati razumijevanja i sućuti samo oni koji nas nisu upoznali.

Izdvajamo