SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Kako je 1. rujna prije 80 godina ratom dovršena kratka povijest europskog beščašća

Soviet Foreign Minister Molotov signs the Nazi-Soviet Nonaggression Pact in the Kremlin on August 23, 1939. Left to right: Von Ribbentrop, Stalin, Gauss, Hilger, Molotov, von der Schulenburg., Image: 101847414, License: Rights-managed, Restrictions: For usage credit please use; Courtesy Everett Collection, Model Release: no, Credit line: Profimedia, Everett
Profimedia, Everett

Drugi svjetski rat posljedica je niza međudržavnih sporazuma. Hitlerovom totalnom preuzimanju vlasti, poništenju posljednjih elemenata parlamentarne demokracije i uvođenju diktature prethodio je njemački sporazum s Vatikanom, koji je stupio na snagu 10. rujna 1933. Konkordat su potpisali vatikanski državni tajnik i budući papa Eugenio Pacelli i njemački kancelar Franz von Papen. Posljedica: sve do 1945. papa Pio XII, rečeni Pacelli, dosljedno je prešućivao sve nacističke i fašističke zločine, uključujući i progone pojedinih katoličkih svećenika u Njemačkoj, i jednako dosljedno i ustrajno naglašavao opasnost od - komunizma.

Tri godine kasnije, 1936. Njemačka je u, istina labavoj, međunarodnoj izolaciji, koja je posljedica njezina napuštanja Lige naroda - ili onodobnih Ujedinjenih naroda - koju razbija 25. studenog 1936, sklapanjem Antikominterna pakta s Japanom, kojemu će se godinu kasnije priključiti Italija. Na taj način nastaje Trojni pakt, formiraju se Sile osovine, koje će još sačinjavati Madžarska, Rumunjska, Slovačka, Bugarska i Nezavisna Država Hrvatska. Ali Antikominterna pakt imao je i drugi, vrlo važan, u međuvremenu skrajnut smisao i povod: pokazati zapadnim parlamentarnim demokracijama, najprije Velikoj Britaniji, da su Sovjetski Savez i Kominterna stvarni strateški cilj njemačke vanjske politike i razlog njezina vojnog jačanja. Posljedica: Anschluss i pripojenje Austrije, koje je Zapadu, dakle Britancima, Francuzima, Amerikancima, obrazloženo gotovo na jednak način kao što će osamdesetak godina kasnije biti obrazlagano pripojenje Krima Rusiji.

Ne čekajući na to da se pretvaranje Austrije u Ostmark razvije u veliku priču i u, jezikom lijene književne profesorčadi, veliki narativ, Hitler otvara utrobu Čehoslovačkoj. Sudetska kriza u svim zapadnim medijima - a javni mediji su 1938. kao i danas bili ne samo jedini jamac, nego i živčani sustav demokracije, sredstvo njezina živog funkcioniranja - prikazana je kao ona crvena crta preko koje Hitler ne smije prelaziti, tojest zapadne mu demokracije ne smiju dopustiti da pređe. Sudetska kriza trebala je značiti početak novoga Velikog rata.

Ali tada se zbiva spektakl: Neville Chamberlain i Édouard Daladier, britanski i francuski premijer, s Hitlerom i Mussolinijem u Münchenu ugovaraju sporazum koji Njemačkoj jamči pravo na Sudete, tojest na okupaciju dijela, a zatim i cjeline čehoslovačkog teritorija, te stvaranje klerofašističke slovačke države. Posljedica: Tragom Minhenskog sporazuma Njemačka i Italija su krenule u izmjene političke karte Europe, pri čemu će, praktično bez ispaljenog metka, nestati nekoliko država, a Antikominterna pakt iz 1936. naći će svoj konačni smisao i ostvarenje. Nakon 29. rujna 1938. Staljin i Sovjeti mogli su biti posve sigurni da je Adolf Hitler dobio odobrenje demokratskoga svijeta za svoj prodor na istok i na konačni obračun s tom nepojamnom komunističkom opasnošću, o kojoj su svi govorili i oko koje se ni u nijansama nisu razlikovali Adolf Hitler, rimski papa, britanski i francuski premijeri. Krajem rujna 1938. komunistička je opasnost bila ono što su danas prijetnje islamističkim terorom, a njemački, austrijski, čehoslovački Židovi bili su ono što su danas migranti s istoka. Europi je bio zajamčen mir i prosperitet, ukoliko se obračuna s boljševicima, Sovjetskim Savezom i komunizmom.

Nakon što su 31. ožujka 1939. uz nijemo i gluho odobravanje zapadnih demokracija Hitlerove trupe umarširale u Prag, Hitler je, zapravo, do kraja iscijedio sve što se moglo dobiti od Minhenskog sporazuma. Za to vrijeme, Poljska je u Londonu, Parizu, Washingtonu uspaničeno tražila garancije za vlastiti opstanak. Prethodno su, vodeći se europskom politikom, ali i vlastitim nacionalističkim tlapnjama, učinili sve da se zamjere Sovjetima, a nisu imali ništa čime bi se mogli umiliti Nijemcima. Ali London je istoga 31. ožujka, valjda da nekako ublaži činjenicu da Nijemci upravo marširaju kroz Prag, pružio garancije Poljskoj. Staljin je pokušao da se na osnovu toga stvori širi sporazum, gdje bi zapadne demokracije jamčile sigurnost tampon zone prema Sovjetskom Savezu, koju bi uz Poljsku činile i baltičke zemlje, te Rumunjska i Bugarska. Britanci za ovo nisu pokazali veći interes, a Poljacima je i dalje bio neprihvatljiv bilo kakav sporazum sa Staljinom. Povijest će pokazati da su bili u pravu. I pokazat će da nisu bili u pravu. Takva je poljska povijest: od dvije moguće loše posljedice, koje se naizgled međusobno isključuju, Poljsku u pravilu zadese obje.

I onda je 23. kolovoza 1939. potpisan najšokantniji politički sporazum u povijesti, koji će bez riječi ostaviti Zapad i Istok, demokrate, naciste i komuniste. Od tog trenutka, od sporazuma koji potpisuju njemački i sovjetski ministri vanjskih poslova Ribbentrop i Molotov, čiji je službeni naslov “Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i SSSR-a”, sve postaje nemoguće, jer su svi sporazumi i dogovori potpisani, izmireni su vatra i voda, i stvorena je savršena harmonija između nacističkog antikomunizma i komunizma, a preko posrednika su s komunizmom izmirene i zapadne demokracije, te rimski papa. Tada je, u situaciji totalne moralne relativizacije, mogao započeti Veliki rat. Ili Drugi svjetski rat.

Osam dana koji prolaze do 1. rujna uvod su u kraj svijeta i u konačni nestanak onoga čovječanstva i one civilizacije, koji su načeti tokom dugog i ludog ljeta 1914. I sve je to započelo nizom sporazuma, dogovora i paktova, koji su, svi redom, savršeno funkcionirali, i bili su do posljednjeg zareza i tačke poštovani. Kontinuitet koji vodi od nacionalsocijalističkog sporazuma s Vatikanom do njemačkog pakta o nenapadanju i prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom savršenstvo je beščašća, u kojem su, međutim, sudjelovali svi, premda će se nakon 1945. povjesničari i političari silno truditi da cijelu stvar nekako pretumače, da je učine ne baš tako logičnom i smislenom, te da na kraju priču o početku Drugoga svjetskog rata svedu na sporazum Ribbentrop-Molotov i na koordinirani, premda ne istodobni, njemačko-sovjetski napad na Poljsku.

Tema je, međutim, književna. I tako bi se trebala i ispripovijedati, kroz pripovijest o tih osam dana, od 23. kolovoza do 1. rujna, kada se više ništa nije moglo učiniti i kada su svi čekali na ostvarenje vlastitih sudbina, a da, zapravo, nisu imali pojma kakve će im sudbine biti. Jer ono što je prethodilo novome Velikom ratu ništa im nije govorilo o nastavku priče. Poljaci su, možda, tih dana mislili da će svojim velikim srcem i razigranim konjaništvom zaustaviti njemačke tenkove, ili će, svakako u lošijem slučaju, Varšava doživjeti sudbinu Beča i Praga. Ljudi griješe kada o vlastitoj sudbini razmišljaju na osnovu onoga što znaju o drugima. Tvoja će sudbina vazda biti gora od svega što o sudbinama znaš. Tako to jest, takav je smisao smrti. Takav je smisao pakla, koji će se mimo pitomih vjerovanja priprostoga svijeta ostvarivati na Zemlji, a ne u nekom nedefiniranom podzemnom i izvanzemnom svijetu.

Za većinu Europljana Drugi svjetski rat započeo je 1. rujna 1939. Za nas, međutim, koji smo išli u školu u bivšoj Jugoslaviji započeo je 6. travnja 1941. Za Sovjete, kao i za današnje Ruse, Veliki domovinski rat započeo je 22. lipnja 1941, napadom Njemačke na Sovjetski Savez. Ono što se prije toga događalo, i što je bila velika ruska i sovjetska sramota, zapravo se nije ni zbilo. Ili će biti tumačeno na drukčiji način, tako da sva krivnja padne na nacističku Njemačku i na zapadne demokracije. Iz ruske perspektive broje se samo slavni dani Velikog domovinskog rata, kada je Crvena armija slomila kičmu njemačkim armijama, pa pregazila pola Europe i stigla do Berlina i Beča. Bila je to pobjeda nad fašizmom. Je li bila? Je li se to ikad dogodilo?

Osamdeset je godina prošlo od tih osam dana što protječu između 23. kolovoza i 1. rujna 1939. Ono što su tad osjećali oni koji su nam prethodili, naši preci, bake naše i djedovi, te bake i djedovi drugih Europljana, sa svih strana prošlih i budućih linija fronte, najvažnija je istina naših života. To nam je sudbina.

U pjesmi Wystana Hugha Audena “1. rujan 1939” stih je, u prijevodu Luka Paljetka: “Nema ništa državi slično/ I nitko ne može opstati sam”. Ta pjesma jezovit je i melankoličan spomen ovome datumu. I esej Slavka Goldsteina, pjesmi toj posvećen i do danas objavljen samo na Ajfelovom mostu, dana 1. srpnja 2011. I nitko ne može opstati sam.

Izdvajamo