Velika Madžarska? Pa to je u jeziku hrvatskome, kao i u svim istim i različitim južnoslavenskim jezicima, obični pleonazam. Jer svaka je Madžarska iz hrvatske, srpske ili slovenske perspektive velika, budući da je madžarski prinos europskoj kulturi, znanosti i civilizaciji iz naše perspektive tako nemjerljivo ogroman, važniji i markantniji ne samo od svakoga od nas pojedinačno, nego, i to uveliko, od svih nas, od Triglava do Crnoga mora, zajedno, te je, zapravo, pogrešno govoriti o velikoj Madžarskoj. Treba govoriti o maloj Madžarskoj, a to je ona Madžarska koja se svako malo pojavljuje na zemljopisnoj karti iza leđa Viktora Orbána, kao mračni predmet želje i žudnje njegove politike, ali i sredstvo kojim ovaj eurounijski diktator animira široke narodne mase po madžarskim pustama i provincijama. To akromegalično i nakazno zemljopisno čudovište, iz priručnika fantastične kartografije, koji se crtaju i ispisuju među nedarovitom i agresivnom desničarskom čeljadi širom Europe, ta Madžarska Viktora Orbána postojala je takva - premda ne baš sasvim takva - u kratkom razdoblju Austro-Ugarske Monarhije, a zatim, nakon sloma i poraza u Velikom ratu, sporazumom čiju stotu godišnjicu obilježavamo baš ovih tjedana i mjeseci, potpisanom u versajskom dvorcu Trianon, bila je svedena na jedva trećinu teritorija, i rasparčana između Čehoslovačke, Rumunjske, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, te Austrije.
Princip trianonske podjele bio je za ono vrijeme vrlo moderan. Iz zajedničkog pobjedničkog prezira prema višenacionalnoj struktuiranosti habsburškog imperija, ugarski su teritoriji dijeljeni, uglavnom, po strogom etničkom principu. Madžari su izgubili sve teritorije gdje nisu bili apsolutna većina, dakle gdje ih nije bilo više od pola. Pritom su dodatno okljaštreni od zemalja koje su ih porazile u ratu, Kraljevine SHS i Rumunjske. Kraljevina SHS je, tako, kao ratni plijen uzela Prekmurje, Međimurje, trećinu povijesne regije Baranje i Bačku, dok je Banat podijeljen s Rumunjskom. Osim što u značajnim dijelovima anektiranih zemalja nije postojala slavenska manjina, ili su Hrvati i Srbi činili većinu tek ako bi im se pribrojili Nijemci i ostale manjine, u kulturno-identitetskom smislu tu ništa, ili gotovo ništa, nije bilo njihovo, niti je bilo proizvod i dio njihove kulture i povijesti. Tek je, dakle, trebalo stvoriti legendu o hrvatstvu, srpstvu i slovenstvu novopripojenih krajeva.
Dakle, kad govorimo o Trianonskom ugovoru, trebali bismo, i o njegovoj stogodišnjici, imati na umu da je riječ o unebovapijućoj povijesnoj nepravdi koja je učinjena Madžarima i Madžarskoj. Ali historija je, među ostalim, katalog takvih nepravdi, i one su obično neispravljive. Pokušaj ispravljanja vodi samo u veće nesreće i poraze. Tako je i admiral Horthy, posljednji zapovjednik austrougarske mornarice i madžarski regent, diktator orbánovskog tipa, paktom s Hitlerom pokušao ispravljati trianonsku nepravdu, te je Madžare uvukao u nove, nesagledive nevolje, u još jedan ratni poraz i, posredno, u 45 godina sovjetske poluokupacije. Gubitkom teritorija, Madžarska nije izgubila na veličini. Niti su njezini južnoslavenski susjedi teritorijalnim širenjem na veličini dobili. Ono što čini veličinu jednoga naroda, i njegove kulture u najširem smislu riječi, ne mjeri se četvornim kilometrima i nije podložno okupaciji. A tu kulturu i sve njezine tragove moguće je uniziti, ona se može smanjiti i skupiti kao rublje u perilici s krivo podešenim programom pranja, ali neusporedivo je češći slučaj da jednu kulturu smanje, unize i ponište njezini pobornici, a ne njezini protivnici. Veliku Madžarsku malom mogu učiniti samo veliki Madžari. Drukčije, naravno, nije ni sa Srbijom, Hrvatskom, Slovenijom…
U tjednu kad se Orbán ponovo pokazivao sa svojom kartografskom nakazom, narkotizirajući njome svoj nesretni madžarski narod, dvojica njegovih političkih prijatelja i pulena, srpski predsjednik Aleksandar Vučić i hrvatski premijer Andrej Plenković, prema kojima se Orbán odnosi otprilike onako kako se prema njemu odnosi njegov veliki politički prijatelj Vladimir Putin, nisu ni na koji način reagirali na to što od njihovih srbijice i hrvatskice po toj karti nije ostalo ništa. Za Srbijicu nas, barem oko ove stvari, nije briga - spominjemo je tek zbog sličnosti u nereagiranju, i još veće sličnosti u zaljubljenosti u Orbána i njegov režim, te u spremnosti da se pri glasanju u međunarodnim institucijama uvijek bude na Orbánovoj strani - ali nas slučaj Hrvatske, kao i obično, mnogo više iritira. Vučić je, ipak, problem onih koji pod njime žive.
Plenković ne bi ljutio Orbána i ne bi kvario odnose s njegovim režimom. Možda zato što od njega, kao i Vučić, očekuje podršku u stvarima u kojima ga nitko drugi u Europi, sve do Putina i Erdogana, neće podržati? A možda i zato što, opet kao i Vučić, čezne za tim da svome narodu bude isto što je Orbán svome? Ako je prvo, nije dobro, jer je vrlo slabo i nikakvo ono što Orbán i njegova mala Madžarska mogu poslati kao podršku i u Zagreb, i u Beograd. Ako je drugo, opet nije dobro, jer Plenković, kao ni Vučić, nikako ne mogu u svojim zemljama biti ono što je Orbán u svojoj. I to iz mnogo razloga, pa i iz onoga prvog i najiritantnijeg: Madžarska je velika, čak i kada je mala. Hrvatska i Srbija su male, čak i kada su velike.
Ali kad god se negdje, makar i na najopskurnijem i najmanje važnom mjestu, pojavi neko još nakaznije kartografsko sočinjenije s akromegaličnim uvećanjem Srbije, ili kada se pojavi tom Držićevih djela u ediciji Deset vekova srpske književnosti, poslovično se u Zagrebu nadignu kuka i motika, ministarstva ova i ministarstva ona, te se odmah piše sitno pismo veleposlanici Srbije u Zagrebu, jer da je to posezanje i prisezanje za hrvatskim teritorijem i hrvatskom kulturom. Od koga, međutim, sa stanovišta geopolitičkih interesa, te realne snage i veličine, Hrvatskoj i svekolikom hrvatstvu prijeti ozbiljnija opasnost, od velike Madžarske, smanjene na Orbanovu mjeru i njegov konfekcijski broj, ili od male i nejake, siromašne Srbije?
Orbánova Madžarska danas upravlja cjelokupnom hrvatskom naftnom industrijom, premda je, navodno, do toga došla prevarom. Orbánovi ljudi kupuju po Hrvatskoj nogometne klubove, i koriste stadionske tribine za reklamu svoje politike, te, indirektno, za reklamu onih zemljopisnih karata za Orbánovim leđima. Agresivna, profašistička mladež, koja s tih tribina urla protiv Srba, Cigana, komunista i Jugloslavena, a za ustaše i Hitlera, i koja, čemu svakodnevno svjedočimo, u velikoj mjeri predstavlja Sportabteilung domoljubnog i nacionalističkog političkog sloja, koji, kao što iz povijesti znamo, u pravom momentu prerasta u Sturmabteilung, ta mladež uopće nije osjetljiva na karte te male i bijedne, prošlosne, maloumne i sifilistične mikromadžarske, u kojoj, recimo, ne bi samo NK Osijek bio u madžarskim rukama, nego bi Osijek bio u Madžarskoj. Ali tada bi, mišljenje je unutar Sportabteilunga, i Hrvatska, tojest ono što bi od Hrvatske ostalo, a jedva da bi po Orbánovoj karti išta ostalo, bila kao Madžarska. Bila bi, po tim snovima, kakva je bila u travnju 1941. I moglo bi se, konačno, po Zagrebu obračunati s preostalim Srbima, Jugoslavenima i ostalim pederima i masonima.
Nije problem ako tako misle i tako se ponašaju nogometni navijači - hvala Covidu-19 i svjetskoj pandemiji, te se u Hrvatskoj ovih mjeseci ne igra prvoligaški nogomet! - ali problem jest ako se tako ponaša cjelokupna vlast u državi, s, ovom prigodom časnim, izuzetkom predsjednika Republike, koji jedini reagira na Orbánovu kartografiju. Plenković, vjerojatno, misli da nikakva praktična opasnost po njegovu vlast, a ni po Hrvatsku, ne prijeti od Orbánovih zemljopisnih karata, i isto tako misli da bi i svojoj vlasti i sebi, premda ne i Hrvatskoj, učinio štetu, kako pred nacionalnim Sportabteilungom i hiperdomoljubima, tako i pred njegovim i Vučićevim najboljim prijateljem Orbánom, kad bi te karte tretirao na jednak način na koji tretira karte akromegalične Srbije. Ali ne samo minimalno čestita, nego i minimalno efikasna politika računa i s tim da tu vrstu štete treba uračunati, prihvatiti je i provoditi. Domoljubi vole govoriti o veleizdaji. Kad smišljaju što je sve veleizdaja, usta im se napune slinom kao da im je pečena janjetina na pameti. Veleizdajnički je, međutim, bez riječi prihvaćati da su 2020. Baranja, Slavonija s Osijekom, Rijeka… u Madžarskoj. Ne treba ginuti u obranu teritorija, dovoljno je odvažiti se pa kartografa poslati u vražju mater.