SUBOTNJA MATINEJA

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Melankolija i jeza kralja bosanskog Stjepana Kotromanića, s proljeća 1463.

Rođen u Mramoru kod Tuzle, u blizini rudnika lignita i akomulacijskih jezera, Edin Džambić najprije se nazivao Dječak iz Vode. Ime je mijenjao jer su ga povezivali s EKV. Njegova inspiracija bila je druga

Premda je riječ o apartnom umjetničkom i glazbenom konceptu, Onaj Dječak baštini nešto od one bosansko-berlinske melankolije koju su početkom osamdesetih utemeljili Teno i Sch

Melankolija je bass linija koja se kotrlja niz nebeske stube, uz malo usporene bubnjeve, i gitaru prljavog zvuka, čija distorzija jutrom rastjeruje pospane golubove s tavana austrougarskih zgrada u Titovoj ulici u Sarajevu. Melankolija je njemački izum, Can, Holger Czukay, pa Faust, melankolija je Berlin opasan zidom, pa zatim Joy Division, Ian Curtis, koji se već objesio kad smo za njega čuli, a u bivšoj Jugoslaviji melankolija je - izuzmu li se “Zastave”, treći i najbolji album Parafa - nastala i nestala u Bosni. Drugi za melankoliju nisu imali ni dara, ni životnih uvjeta.

Počelo je sa Sch, rani koncerti 1982. i 1983, kada bi Teno izlazio na scenu sa šest-sedam muzičara, što je za to vrijeme bilo mnogo, i kada su se u njihovom zvuku miješali King Crimson, Nico, krautrock i punk, duge repetitivne gitarističke fraze, nebesni glas Azre Inajetović, njemački tekstovi, lijepa i neočekivano zrela tuga epohe, tuga našeg skorog nestanka i raseljenja, tuga studentskog kluba u kojem su se odvijali koncerti, iza čijeg je zida bila prosektura. Sch nesumnjivo je najvažnija muzička činjenica naše mladosti i odrastanja, i začetak bosanske melankolije. I ljuti underground, najdublja moguća alternativa, o kojoj će glasovi u svijet, najprije u Ljubljanu, doprijeti tek u drugoj polovini osamdesetih, a band će u underground krugovima diljem Jugoslavije postati poznat tek pred raspad. Raspad Jugoslavije, budući da je Sch, naravno za Tetina života, neraspadiva tvar.

Sve što je dalje bilo i što se zbivalo unutar sarajevskog undergrounda bilo je pod svjesnim ili nesvjesnim utjecajem Sch. Elči, fascinantni basist, razišao se s Tenom, pa je skupa s Azrom osnovao Scabiju, art-funk-rock band, čiji se tragovi, premda ne posve reprezentativni, također mogu naći po internetu. A Teno je, eksperimentirajući sa zvukom i sa svjetskim bolom, nastavio da stvara svijet. Od onih koji su rasli na njegovim koncertima najupečatljiviji, melankolični trag ostavili su Lezi majmune na albumu “Rock Under the Siege”, na kojem je zabilježen koncert sarajevskih underground bandova, održan u klubu Sloga 14. siječnja 1995. Pjesma se zove “Sara’s dream”.

O toj bosanskoj melankoliji bečkoga i berlinskog podrijetla mislio sam dok sam, poluhipnotizirano i frenetično, preko YouTubea cijeli jedan dan preslušavao fragmente opusa banda ili dua koji nastupa pod imenom Onaj Dječak. A Dječak je, kompozitor, tekstopisac i koješta drugo, Edin Džambić, rodom iz Mramora kod Tuzle. Do prije nekoliko godina živio je u Bosni, a onda se, vođen svojom muzikom, doselio u Zagreb, grad koji je zahvaljujući Zdenku Franjiću neka vrsta Jeruzalema balkanskog ili barem južnoslavenskog undergrounda.

Iako sam tu negdje u blizini, odavno sam već daleko od svega toga. I to ciljano i svjesno. Moja priča započinje, ali na neki način i završava sa Sch, i s koncertima po sarajevskim klubovima osamdesetih, onodobnim fanzinima, audiokazetama i rijetkim pločama i kompakt diskovima koje čuvam kao uči u glavi, a za dalje nisam imao strpljenja ni živaca. Nisam se navikao na zagrebačke klubove, a nije mi se baš svidjelo ni ono što se u nekim novim vremenima podvodilo pod alternativu i underground. Ne volim to vječno vraćanje istog, pa sam tako i odustao od praćenja scene. U međuvremenu je, čini mi se, nestalo i rock muzike.

I onda me je slučajno sustigao Onaj Dječak. Iskočio je odnekud iz virtualnog svijeta, najprije s pjesmom “Silikonski opanak”, koja je napisana u gotovo savršeno pravilnim osmercima, pa presvučena u onu melankoliju bosansko-berlinsku od koje smo i započeli priču. Tako darovito, lijepo i tačno da mi odmah bi žao Edina Džambića što se nije rodio dvadesetak godina ranije, u doba kada bi i on i njegova pjesma imali svoj živi kontekst. A onda mi je, slušajući dalje, bilo žao i nas ondašnjih, što nismo imali Onoga Dječaka, jer bi nam kontekst bio bogatiji.

Edin Džambić nije rock tekstopisac. U osnovi on više i ne izvire iz rock kulture i iz ceremonijala koje ona podrazumijeva. Njegove pjesme su neka samosvojna pjesnička lirika, zasnovana na upečatljivim, snažnim slikama, koje u brzim izmjenama stvaraju privid diskontinuiteta i sasvim osobenog, dječakovskog i džambićevskog nadrealizma. Kroz bljeskove bosanskog beznađa, tranzicijske pustoši i mraka, Onaj Dječak svojim pjesmama gradi jednu mnogo širu formu, koja nadilazi uobičajene formate muzičkih albuma. Ovo su, kako čujem, lirski audio-romani, melankolične bosanske sage.

Pjesma “Tvoj spavač” - samo jedna u desetinama koje su me sastavile - melankolično je grmljavinsko nevrijeme čiji tekst započinje ovako: “Ako Fritz zakuca ekser jedan/ti zakucaj, sine, obavezno dva/Samo tako nadomještaš porijeklo/nemoj biti naivan ko ja…” Te vam riječi mogu značiti što vas je volja, ali u njima, Dječakovim riječima, sudbina je svakog egzilanta (migranta) koji ima ambiciju da bude prihvaćen. Njih bi kao svoj moto mogao staviti svaki danas uspješni, a i neuspješni, Bosanac na Zapadu.

 I onda se, u sljedećoj strofi, makar prividno, dogodi preokret: “A kad se zarati, ubijaj redom/Azrail će prepoznat narod svoj/Tvoj đedo raziđe se sa stričevima/on osta, oni pođoše na Zlatibor”. Azrail je, bezbeli ne znate, anđeo smrti u svim našim monoteističkim vjerovanjima i nevjerovanjima, a distih da valja ubijati redom, pa će Azrail prepoznati narod svoj, jeza je i užas, ali i sukus svakog ratnog bogoljublja.

I tako se pjesma nastavlja izmjenama planova, prividnim bijegom od teme, sve do posljednje strofe, koju kao da je napisao Borges za posjeta Bosni i Levantu: “Kad sruše Al-Aksu, to bit će ti znak/zapali svjetionik i upali brod/Sa ženom, djecom kreni ka nama/znaš za sazvježđe, mrtav je bog”. Krivo je pitati se što to znači, u lirici je općenito krivo pitati se što neka slika znači, nego se valja prepustiti vlastitoj imaginaciji i poći za značenjima koja dolaze sama sa slušanjem ove čudne, čudne pjesme.

Pa onda pjesma “1463”. Hrvati ili oni među njima koji bosansku kraljevsku dinastiju zbog nečega smatraju svojom - premda ona niti je njihova, niti je srpska, a bogme ni bošnjačka ni Erdoganova - morali bi znati da je te godine, i to, avaj, na sam Dan mladosti, 25. maja 1463. umro Stjepan Tomašević Kotromanić, posljednji bosanski kralj i posljednji despot Srbije, Bosne, Primorja, Humske zemlje, Donjih Kraja, Usore, Soli, Podrinja i Zapadnijeh strana. Onaj dječak u pjesmi “1463” kao da izranja iz mraka kluba studenata medicine Kuk, iz blaženog dima duhana i marihuane, u neku ledenu sarajevsku siječanjsku noć, kroz koju zlokobno grmi: “Stjepan pogled k istoku s kamena baca/U grudima ga steže, pa sve ko neka jeza/Kroz kičmu putuje i u glavu mu udara”.

U pjesmi “Nosač kurbana u zimskom periodu”, koja bi, bojim se, izazvala grdan gnjev kada bi je čuli sarajevski islamski klerikalci, pa je zato i bolje da je ne čuju, distih je, srećom bezazlen, tačan i lijep: “U amanet dajdža Mirso tri nam ovce ostavio/Kopačke, Seiko sat, nezavršen prvi sprat”. Dalje pjesma pjeva o nečemu drugom, ali ovo prvo već je za romana. Neka daleka bosanska provincija, tamo prema Tuzli, niže Olova, ili gore prema Doboju, prije skretanja za Tešanj, negdje u brdu iznad asfalta, iza ujaka Mirse koji je naprečac umro, samo se izvrnuo, na građevini u Frankfurtu, svakom su ostale po tri ovce, a dječaku kopačke, stari Seiko sat, i, kad bude punoljetan, prvi, nedovršeni kat u kući bez fasade, tamo u brdu, iznad asfalta… E, sad samo mislite dalje šta se sve otvara slušatelju Dječakovih pjesama.

Ne znam kako živi Edin Džambić u Zagrebu, nisam ga sreo ni upoznao, ne znam ni kako izgleda današnja zagrebačka underground scena, ako takvo što postoji, a sigurno postoji. Teško mi je i zamisliti tko čini publiku na njegovim koncertima, a vidim da su on i njegova pratilja, koautorica projekta Ljubica Anđelković Džambić, nastupali na sve strane, od Vinkovaca do Tolmina, ali pouzdano znam isto ono što sam znao kada sam kao petnaestogodišnjak prvi put čuo Sch ili kada mi je prije već skoro dvadeset godina Jan Cvitkovič u svom starom mercedesu, parkiranom ispred hotela Putnik u Tuzli, pustio snimke Damira Avdića: ovo će jednom biti važno, ovo će jednom biti umjetnost.

Ustvari, već sad je to umjetnost, stvarnost mimo koje stvarnost nema, svijet od kojeg važnijeg svijeta nema. I mene je baš obasjalo ovo popodne posvećeno Onom Dječaku. Umjetnost ako ičemu služi, služi tome da čovjek pomisli da mu je nešto prvi put. Bez umjetnosti sve bi bilo ponavljanje, sve bi bilo drugi i milijun i drugi put. Onaj je dječak prvi put. Takav kakvog nije bilo prije. Dječak iz vode, dječak od ugljena, dijamantni dječak, onaj dječak…

Tagovi

Izdvajamo