SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Ova epidemija je Treći svjetski rat, a trajat će puno dulje od epidemije

An Italian Covid-19, Corona patient arrives at the Helios hospital in Leipzig on March 25, 2020. - Hospitals in the German state of Saxony will take on at least six Italian coronavirus patients who are unable to receive treatment in their own country (Photo by Hendrik Schmidt / POOL / AFP)
AFP

Jedan je način za pobjedu u tom ratu, onaj iz Drugoga svjetskog rata: da zapadni svijet prihvati načela međunarodne solidarnosti, općeg prava na zdravlje, kulturu i život

Otkako je počelo, nastojim, onako sam za sebe, odrediti žanr onom što se zbiva. To mi je važno da bih mogao misliti, da bih prepoznavao vlastite osjećaje, da bih se umio sačuvati od tuđih reakcija, ali i da bih umio pripovijedati jezikom vlastitoga svijeta. I došao sam do toga da je ovo Treći svjetski rat. Onakav kakvim smo ga zamišljali unutar književnosti i masovne kulture i unutar žanra stvorenog na osnovi iskustava i legende o Drugome svjetskom ratu.

I kao što je Drugi svjetski rat neočekivano započeo, jer su zapadne parlamentarne demokracije neprijatelja očekivale s druge strane, od boljševika i Sovjetskog Saveza, a zadesila ih je invazija nacističke Njemačke i njezinih fašističkih saveznika, tako je i Treći svjetski rat započeo iznenađenjem, jer se biotehnološki razvijeni Zapad našao pod napadom kakav se mogao očekivati, i sezonski se očekivao, tokom ranoga i zrelog srednjeg vijeka.

Kao što je Hitler vješto koristio snagu svog neprijatelja, okrećući je u vlastitu korist - jer je Zapad bio odlučan da brani samo stečevine industrijskog kapitalizma, ali ne i načela solidarnosti, slobode, demokracije, te narodnih i građanskih prava širom Europe, tako i epidemija koristi gospodarsku i ekonomsku globaliziranost svijeta, kao i njegovu suštinsku nespremnost da se od epidemije brani načelima solidarnosti, slobode, demokracije, te jednakih narodnih i građanskih prava za sve. Kao što je Hitler blitzkriegom pokorio Europu i Rusiju, osvojivši ogromne teritorije brzinom koja je bez presedana u povijesti ratovanja, infektivnost Covida-19 munjevitom je brzinom prekrila i premrežila svijet.

Kao što je u prvoj, ali i najvažnijoj fazi Drugoga svjetskog rata samo diktatorski boljševički režim, uz nesagledive žrtve, uključujući i žrtvu bilo kakve ideje o konkretnoj čovjekovoj slobodi, uspio pobijediti nacističku Njemačku i zatući većinu njezinih saveznika, tako je samo diktatorski kineski režim, koji komunističkim metodama brani stečevine kapitalizma, mogao onako efikasno pobijediti epidemiju…

Na ovom mjestu možemo stati s analogijama. Analogija je fatamorgana, i korisna je samo u određivanju žanra.

Osnovna razlika između Drugoga svjetskog rata i ovog što upravo živimo jest što neprijatelj danas ne postoji. Virus ne može biti neprijatelj, jer je virus ni živ ni mrtav. Tražiti u njemu neprijatelja isto je kao i tražiti ga u vodi zato što se na nižim temperaturama pretvara u led. Međutim, i u Trećemu svjetskom ratu moguće je pobijediti samo ako se, protivno opasnim iluzijama o partikularnom državnom interesu, ili o interesima krupnog kapitala, u svakom zakutku Europe i na svakom kraju svijeta budu branila jednaka i nepromjenjiva načela.

Koliko god nas vodio svakodnevni egoizam, koliko god jaki bili samoubilački fantomi nacionalnih interesa - koji su Europu u 1938, 1939. i 1940. doveli skoro do sloma - i koliko god bi današnji diktatori, ne znajući što će s narodom, nagovarali ljude u izolaciji da vješaju zastave i s balkona pjevaju nacionalne budnice, epidemija se, kao i Hitler, može pobijediti samo bezrezervnom i bezostatnom solidarnošću te sviješću da je nacizam živ i prisutan dok god je ijednoga neporaženog Hitlerova sljedbenika pod oružjem, a epidemija se može zaustaviti samo ako se posvuda zaustavi.

Najprije bi trebalo odgovoriti na pitanje što je zapravo napadnuto. Na to pitanje svijet nije imao nikakvog odgovora sve do kraja 1941, kada Sjedinjene Američke Države, nakon što ih je napao Japan, ulaze u rat. A tek godinu i pol kasnije, svijet je uspio definirati zajednički ideal, koji će se pod svaku cijenu braniti. Što je nepostojeći neprijatelj napao početkom 2020, izazvavši tako ono što smo u ovoj igri žanrovski odredili kao Treći svjetski rat?

Naši, ali i svjetski političari prečesto će insistirati na tome da su napadnuti pojedinačni ljudski organizmi. Na taj način se prikriva suština stvari. Covid-19, unatoč svom moćnom marketingu, ne atakira na pojedinačni čovjekov organizam, nego napada sustave javnog zdravstva, koji ne mogu podnijeti virus koji je u toj mjeri infektivan, i napada medicinsku i farmaceutsku znanost i industriju koje se, zahvaljujući pogubnom diktatu kapitala, u posljednjih stotinjak godina, a pogotovu otkako je nakon raspada komunizma svijetom zavladao olovno-mehki diktat ideologije liberalnog kapitalizma, nisu bavile ni mogućnošću masovnih infekcija i srednjovjekovnih epidemija, kao ni virusima i njihovim živo-neživim naravima.

Nesposobnost svijeta da se efikasno obrani od Covida-19 ne tiče se pitanja koliko je i za kojeg pojedinca ovaj virus škodljiv ili smrtonosan, nego se tiče pitanja na koji način se svijet doveo u stanje da pred Covidom-19 bude upravo onako i onoliko nemoćan kao što je posljednji put nemoćan bio u sedamnaestom stoljeću, kada nas je posljednji put masovno posjećivala crna kuga? I tada se, naime, protiv epidemije borilo izolacijom i karantenom, a postojale su i - istina jedva malo drukčije - maske i zaštitna odijela. Razlika je u čemu? U respiratorima, možda.

Odgovor na sva postavljena i nepostavljena pitanja jest: nije se isplatilo! Bavljenje virusima nije naročito rentabilna ni profitabilna stvar. Epidemiolozi i infektolozi su na Zapadu vrsta medicinskih čudaka, socijalnih gubitnika ili idealista. Sa stanovišta kapitala zlata vrijedi kardiovaskularni sustav. Dragocjeni su tumori, u njima su rudnici dijamanata, karcinomi su nafta budućnosti. Ali što da radite sa zoonozama s Dalekog istoka, što da radite s virusima, općenito, kad od njih stradavaju uglavnom samo oni koji nemaju novca za skupe lijekove?

Sa stanovišta liberalnog kapitalizma, medicine ima onoliko koliko medicine želite i možete platiti kad se razbolite. Za sirotinju ništa, ili skoro ništa, dok bogati mogu imati sve: lijek, ukoliko je pronađen, ili jednako skup placebo, ukoliko lijeka nema. I onda nas 2020. sustigne ubitačno dosadni i gadni Covid-19, koji ne poštuje granice između država i političkih sistema, i koji se budalasto slobodno širi i među bogatim svijetom, umjesto da mori samo sirotinju.

Da, uglavnom udara po starim i bolesnim, ali što da se radi kad je među nepristojno bogatima najviše starih, a bogme i bolesnih? Kako je moguće da oni sad nemaju ništa ili gotovo ništa što bi ih obranilo od virusa? Pa, eto, moguće je. I to pomalo zlokobno podsjeća na Petrograd, na Moskvu, na oktobar 1917. Ali podsjeća i na ono starinsko marksističko vjerovanje da kapitalizam ždere vlastitu supstancu.

Kapitalu i kapitalizmu možemo zahvaliti i svojevrsnu zaglušenost kojoj smo izloženi, kao i nemogućnost da usred ovoga Trećeg svjetskog rata saznamo što nam se zapravo događa. Srećom, tu je Alain Badiou, tu je Slavoj Žižek, tu je Giorgio Agamben, ali srećom tu je i Večernji list - otkantajmo i taj kapitalistički prostakluk po kojem se izbjegava spominjanje “konkurencije” - kao platforma za Igora Rudana, čiji je dnevnik epidemije neka vrsta nepogrešivog dnevnog vodiča ljudima koji čitaju i razumijevaju hrvatski.

Odakle, recimo, onakav strašni pomor u Lombardiji, toj prebogatoj industrijskoj pokrajini na sjeveru Italije, kojom vladaju fašisti iz Lege Nord (fašist je i predsjednik Lombardije, kojeg ovih dana često gledamo na televiziji: Atillio Fontana)? Odgovora je više, a jedan, koji Igor Rudan spominje, tiče se ogromnog broja kineskih radnika iz Wenzhoua i Wuhana (navodno 100.000 ljudi), koji u Lombardiji rade za bijedne novce, i koji su se u nedoba vraćali od kuće. U tome je suština liberalnog kapitalizma, suština Lege Nord i Atillija Fontane, ali i suština epidemije Covida-19. Samo je izbor hoćete li biti baš toliki idioti da pomislite da je krivnja na ljudima iz Kine, ili općenito da je krivnja na ljudima koji su zaraženi.

Treći svjetski rat će trajati puno duže od epidemije. Takva su ratna i žanrovska pravila. Samo jedan je način za pobjedu u tom ratu, onaj iz Drugoga svjetskog rata: da zapadni svijet nastupi u ime načela međunarodne solidarnosti, jednakosti, slobode i bratstva, te da se u suradnji s neslobodnim istočnim svjetovima izbori protiv epidemije, imajući pritom na umu da su od svih gospodarskih i ekonomskih posljedica važniji ideali zajedničkog javnog zdravstva te ravnopravnosti različitih kultura i identiteta. I o tome bismo, naime, mogli: epidemija Covida-19 je, pored svega drugog, očekivana posljedica američke i zapadnoeuropske kulturne hegemonije.

U svijetu neravnopravnih i potlačenih, siromasi su kliconoše koje ugrožavaju bogate. Kao u metafori iz vremena revolucije. Samo što više nije riječ o metaforama. Niti će prezreni na svijetu dizati revolucije. Ovdje je riječ o virusima, o revolucijama koje pokreću ni živi ni mrtvi.

Izdvajamo