SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Pravda za Ivana Gazdeka, nogometaša koji je udario kokoš

Prijatelji životinja

Ivan Gazdek

 

Kokoši, kao što možda i znate, nisu pretjerano lucidna stvorenja. Godinama već, duže od desetljeća, svakodnevno se, pri povratku iz grada, u autu susrećem s prirodnim ograničenjima kokošjeg duha i poimanja svijeta. One, naime, slobodno šeću asfaltnim puteljkom prema našoj kući i moram sasvim usporiti da ih po dvije-tri ne pregazim. Ali ne bi ni to bio problem da se kokoš iole logično i suvislo ponaša pri nailasku bijele metalne zvijeri, da bježi s puta kao što to čine ljudi i mačke, ili da protivnika sa strane olajava, dobro pazeći da ne ode pod kotače, kao što čine iskusni, borbeni i nadasve srčani i pametni seoski psi. Kokoš, za razliku od njih, bezglavo glavinja asfaltom, uskokodače se od straha, maše onim neupotrebljivim i ružnim krilima, i nikako da se skloni u kraj.

Kokošji strah je istovremeno silan i sitan, golem i tako jadan, sva se, nesretnica, uspaniči, na čas je kao stotina ljudi, muškaraca, žena i djece, u malenom drvenom čamcu na uzburkanom Mediteranu, i tko god ima srca, neće prezreti patnju pretpostavljene kokošje duše, ali čim se, ipak, skloni s asfalta, čim uspije pobjeći u stranu, ona već sljedeće sekunde zaboravi sve. Iščili joj iz glave i onaj strah, i panika, i patnja - sve ono po čemu je kokoš isto što i čovjek - i već je bezbrižna i budalasta u svojoj drevnoj, pretpotopnoj, dinosaurusovskoj gluposti, pa kljuca šljunak pokraj puta, i nastavlja svoju bijednu kokošju egzistenciju.

Već duže od desetljeća, koliko živim na selu, strepim od toga da automobilom ne zgazim susjedovu kokoš. Ili dvije-tri odjednom. Valjda je to uobičajeni vozački refleks: svakog je normalnog čovjeka strah dok upravlja tim bezumnim limenim hajvanom, bržim od svega živog, jer bi njime, ne daj Bože, mogao zgaziti mačku, psa, kokoš, čovjeka. Samo za čovjeka slijedi društvena sankcija. Ali za sve žive, od čovjeka do kokoši, slijedi ona u pravilu mnogo teža i trajnija sankcija čovjekove samoće, njegove pameti i srca, njegove savjesti. Što god netko o tome mislio, moja savjest ne može podnijeti gaženje susjedove kokoši. Zato što je ta kokoš u onih nekoliko trenutaka smrtnoga straha isto što i svatko od nas. Ta kokoš je, da oprostite, ja. A to što se u sljedećem trenutku, preživi li, ona više ničega ne sjeća, to nije naročita utjeha.

Prije nekoliko dana neki su bolji portali objavili i interpretirali vijest koja je mnogo važnija od mnogih vijesti koje stižu iz Sabora i Vlade, važnija od predizborne kampanje predsjedničkih kandidata, od toga je li Škorin šofer prekoračio brzinu na autoputu i je li mesar svojoj kćeri platio maturu u Americi ili je, kao i svoj drugoj odabranoj djeci, maturu, ipak, platila Titina Jugoslavija. Vijest je glasila otprilike ovako: Ivan Gazdek, dvadesettrogodišnji nogometaš NK Jelengrada, za utakmice Druge lige Sisačko-moslavačke županije protiv NK Jasenovca nogom je raspalio kokoš koja je doskakutala i doklimala na teren za igru, a zatim je bacio preko ograde.

Vijest je postala viralna, preuzeli su je tabloidi i toaletoidi, prešla je granice Hrvatske, izašla izvan tijesnoga i opustošenog hrvatskog i regionalnog informacijskog prostora, te je, kao malo koja druga vijest o onom što se kod nas zbiva, otišla u svijet. A udruga Prijatelji životinja kazneno je prijavila Gazdeka, inače igrača s brojem pet na dresu, koji po nekoj već sasvim zapuštenoj tradiciji nosi posljednji čovjek obrane.

Premda u kokoši vidim sestricu našu pernatu, imam razumijevanja za Ivana Gazdeka i baš mi je žao što je po nečemu ružnom postao tako poznat. Dva su moguća objašnjenja njegova zlog čina: prvo da se htio napraviti važan, drugo da je nogom prokinuo kokoš iz jada i nemoći. Najprije prvo: ako jedan od vodećih policajaca u državi vozi stošezdesetšest kilometara na sat tamo gdje je ograničenje pedeset, nakon čega ga brani jedan od vodećih sudaca u zemlji, objašnjavajući stvar tako da su se to na uglednog policajca okomili komunisti, zašto onda jedan mladić ne bi napucao kokoš? I policajac i on samo se prave važni pred društvenom zajednicom.

Drugo moguće objašnjenje zahtijeva šire objašnjenje. U zemlji u kojoj se nogomet ne igra iz zabave, frustrirajuće je kad ti kokoši utrče na teren. U zemlji u kojoj je nogomet skoro i jedina forma društvenog zajedništva i solidarnosti, i jedina sadržina žive nacionalne kulture, frustrirajuće je igrati u Drugoj ligi Sisačko-moslavačke županije.

Tu gdje se u sudbonosnim trenucima po naciju i nacionalno samopotvrđivanje predsjednica oblači u fudbalističku uniformu, baš kao što su se diktatori iz prethodnih vremena u istim takvim trenucima oblačili u generalske i admiralske uniforme, tu gdje je predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza godinama među nekoliko najvećih poreznih dužnika u zemlji, i gdje su zaslužni fudbalisti u biti oslobođeni plaćanja poreza zemlji koju najviše vole, tu gdje je onaj koji vedri i oblači u nacionalnom nogometu, te jedan od aktualno najmoćnijih ljudi u zemlji, ujedno i bjegunac pred hrvatskim sudom i zakonom, koji se sklonio u drugu zemlju, i sasvim je izvjesno da će se u Hrvatsku jednom vratiti kao pobjednik nad hrvatskim sudom i zakonom, tu gdje za fudbaliste i nema suda i zakona, i gdje je zaslužnim fudbalistima dopušteno da pred sudom lažu, mijenjaju iskaze kako to odgovara njihovu velikom gospodaru, tu gdje učiteljski sindikati, tražeći veće plaće i više poštovanja za prosvjetne radnike, izlaze na Trg svetoga Marka u onim istim fudbalističkim uniformama i tamo pjevaju navijačke pjesme, a sve s nakanom da na taj način patriotizmom i ljubavlju prema Hrvatskoj i samoj supstanci hrvatstva nadmaše Sabor i Vladu, tu gdje je fudbalizam vrhovna ideologija, tu je sasvim prirodno nogom napucati kokoš kada ti se pojavi na terenu. Jer kokoš na nogometnom terenu izraz je nepoštovanja prema onom što je ovdje mjera stvari. Kokoš na nogometnom terenu pokazuje Hrvatu koliko je neuspješan u onom što je najvažnije.

A zlosretni Ivan Gazdek, posljednji čovjek obrane NK Jelengrada, kluba koji se natječe u Drugoj županijskoj ligi Sisačko-moslavačke županije, ligi za koju nismo ni znali prije nego što je Gazdek raspalio kokoš, u vladajućoj hijerarhiji nacionalnih elita pri samom je dnu. Ivan Gazdek neuspješan je i u odnosu na svekoliko hrvatstvo beznačajan kao da je antropolog, teorijski fizičar, kartograf, geograf, semiotičar. Iza i ispod njega još su samo povjesničari arhitekture, psihoanalitičari, oboisti i kaligrafi. I to oni ćirilični. I, naravno, književnici. Ali samo hermetični. I kako onda ne bismo razumjeli čovjeka kad nogom degažira kokoš? Sa svog terena i s ovoga svijeta.

Da je tako, nogom u guzicu, degažirao migranta preko hrvatske granice, nakon što mu je prethodno otuđio mobitel i novac - što su, barem prema izvještajima inozemnog tiska i organizacija za ljudska prava - sve uz ovlasti s višega mjesta, radili pojedini uniformirani hrvatski građani, Ivan Gazdek bi se našao pod zaštitom ministra unutarnjih poslova, premijera, predsjednice, kao i cjelokupnog fudbalističkog, patriotski raspoloženog puka. Migrant je u odnosu na kokoš doista nitko i ništa. Ima da ga nema. I onda ga nema.

Ali, vratimo se na početak, nije kokoš kriva ako se u Hrvatskoj tako postupa s ljudima. I nije kokoš kriva, kao što ni onaj migrant nije kriv, za hrvatske fudbalističke frustracije. Eto, zato bi Ivan Gazdek trebao iz ove nevolje izvući pouku. A mogao bi, jer je u nekoj vrsti javne isprike ponabrajao životinje koje ima u roditeljskoj kući, e ne bi li tako rekao da on nije nikakav zlostavljač. Mene je, priznajem, time ganuo.

A je li licemjerno, kao što neki tvrde, braniti kokoš, koju ćeš sutra svejedno pojesti? Ne, nije licemjerno, kao što nije licemjerno ni biti prijatelj životinja i mesojed. Suštinska je razlika u tome ubijaš li, nanosiš li bližnjemu bol da bi ga pojeo, ili to činiš iz zabave, bijesa, hira. Život je, između ostaloga, konstantno nanošenje bola svemu što nije ti. I travu boli kad se po njoj hoda. Eto zato pazim da ne zgazim kokoš i zato vjerujem da je Ivanu Gazdeku ipak pao kamen sa srca kad je čuo da je njegova žrtva živa. I ničega se, naravno, ne sjeća. Ali ne zbog intenziteta traume, nego naprosto zato što je kokoš.

Bila bi ovo sretna zemlja kada bi kokoš bila najveća žrtva njezina fudbalizma.

Izdvajamo